gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. òsmjēhnēm se, 3. l. mn. òsmjēhnū se, imp. osmjéhni se, aor. osmjéhnuh se, prid. r. osmjéhnuo se〉 blago poviti usne prema gore, obično zbog čega ugodnoga; sin. nasmiješiti se; vidski parnjak: osmjehivati se

prid. 〈G osmòdnēvnōg(a); ž. osmòdnēvnā, s. osmòdnēvnō〉 1. koji ima osam dana [osmodnevna brada] 2. koji traje osam dana [osmodnevno razdoblje] 3. koji se odnosi na osam dana

im. ž. 〈G osmogodišnjàkinjē; mn. N osmogodišnjàkinje, G osmogodišnjàkīnjā〉 dijete koje ima osam godina

prid. 〈G osmogòdišnjēg(a); ž. osmogòdišnjā, s. osmogòdišnjē〉 1. koji ima osam godina [osmogodišnje dijete] 2. koji traje osam godina [osmogodišnje razdoblje] 3. koji se odnosi na osam godina

im. ž. 〈G osmogòdišnjicē〉 dan ili godina u kojoj se navršava osam godina od događaja koji se obilježuje

prid. 〈G osmòmjesečnōg(a); ž. osmòmjesečnā, s. osmòmjesečnō〉 1. koji ima osam mjeseci [osmomjesečno dijete] 2. koji traje osam mjeseci [~ dopust] 3. koji se odnosi na osam mjeseci [~ obračun]

im. ž. 〈G osmòricē〉 skupina od osam muških osoba

im. ž. 〈G osmózē〉 fiz. prodiranje vode kroz polupropusnu membranu otopine manje koncentracije u otopinu veće koncentracije

im. ž. 〈G òsmrtnicē; mn. N òsmrtnice, G òsmrtnīcā〉 obavijest o čijoj smrti otisnuta na papiru ili u novinama

prid. 〈G ȏsnōg(a); ž. ȏsnā, s. ȏsnō〉 koji se odnosi na os

im. m. 〈G osniváča, V ȍsnivāču; mn. N osniváči, G osniváčā〉 osoba koja je što osnovala, utemeljila [~ stranke; ~ kluba]

im. ž. 〈G osnivàčicē; mn. N osnivàčice, G osnivàčīcā〉 žena koja je što osnovala, utemeljila [~ stranke; ~ kluba]

prid. 〈G osnivàčičina; ž. osnivàčičina, s. osnivàčičino〉 koji pripada osnivačici

im. s. 〈G osnívānja〉 započinjanje čega novoga, stvaranje čega novoga; sin. (formiranje), pokretanje, ustanovljavanje, ustanovljivanje, utemeljivanje, zasnivanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òsnīvām, 3. l. mn. osnívajū, imp. òsnīvāj, aor. osnívah, imperf. òsnīvāh, prid. r. osnívao, prid. t. òsnīvān〉 počinjati što novo, stvarati što novo [~ novu školu; ~ obitelj]; sin. (formirati), pokretati, ustanovljavati, ustanovljivati, utemeljivati, zasnivati; vidski parnjak: osnovati

prid. 〈G osnosimètrična; odr. osnosimètričnī, G osnosimètričnōg(a); ž. osnosimètrična, s. osnosimètrično〉 mat. koji ima svojstvo da ga osna simetrija prevodi u sama sebe [osnosimetrične točke]

im. ž. 〈G ȍsnovē; mn. N ȍsnove, G ȍsnōvā〉 1. ono na čemu što stoji, na čemu se što gradi, tvori, stvara [pješčana ~; betonska ~]; sin. podloga 2. pren. polazišni, najbitniji dio čega [~ istraživanja]; sin. (baza), podloga, temelj 3. gram. dio riječi koji nosi leksičko značenje ◇ tvorbena ~ dio tvorenice koji čuva izraznu i sadržajnu vezu s osnovnom riječju ◇ na osnovi uzimajući što kao uzrok ili podlogu [Zaključili smo to na temelju njegova ponašanja.]; sin. temeljem, na temelju v. pod temelj; na osnovi toga što uvodi uzročnu surečenicu u zavisnosloženoj rečenici (označuje uzrok kao polazište na kojemu se temelji kakav zaključak) [Do takve odluke došao je na osnovi toga što više nije mogao podnositi nepravdu.]; sin. na temelju toga što v. pod temelj, po tome što v. pod što

prid. 〈G ȍsnovāna; odr. ȍsnovānī, G ȍsnovānōg(a); ž. ȍsnovāna, s. ȍsnovāno〉 koji se temelji na dokazima, koji ima osnovu, opravdanje [osnovana sumnja]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òsnujēm, 3. l. mn. òsnujū, imp. òsnūj, aor. osnòvah, prid. r. osnòvao, prid. t. ȍsnovān〉 početi što novo, stvoriti što novo [~ novu školu]; sin. (formirati), pokrenuti, ustanoviti, utemeljiti, zasnovati ◇ ~ obitelj početi živjeti obiteljskim životom; sin. zasnovati obitelj v. pod zasnovati; vidski parnjak: osnivati

im. ž. 〈G ȍsnovicē; mn. N ȍsnovice, G ȍsnovīcā〉 1. ono na čemu se što temelji [~ gospodarstva] 2. mat. stranica lika ili tijela na kojoj ono počiva

prid. 〈G òsnōvnōg(a); ž. òsnōvnā, s. òsnōvnō〉 1. koji se odnosi na osnovu 2. pren. koji je polazni dio čega, koji je potreban prije svega ostaloga [osnovne potrepštine; ~ razlozi]; sin. (bazični, elementarni), temeljni

im. m. 〈G osnútka〉 čin pokretanja ili stvaranja čega

im. ž. 〈G ȍsobē; mn. N ȍsobe, G ȍsōbā〉 1. ljudsko biće kao zasebna jedinka; sin. čovjek, pojedinac, ( subjekt) 2. gram. kategorija koja označuje govoritelja, sugovoritelja ili onoga o kojemu se govori ili ono o čemu se govori [glagolska ~]; sin. lice ◇ fizička ~ prav. pojedinac kao nositelj prava i obveza; podvojena ~ psih. psihički poremećena osoba koja ima dvije različite osobnosti; pravna ~ prav. društvena tvorevina kojoj pravni poredak priznaje svojstvo stjecanja prava i obveza; službena ~ zaposlenik koji što radi po službenoj dužnosti; sin. (službeno lice) v. pod lice

prid. 〈G ȍsobna; odr. ȍsobnī, G ȍsobnōg(a); ž. ȍsobna, s. ȍsobno; komp. osòbnijī〉 koji pripada ili koji je svojstven određenoj osobi [~ pogled na svijet; osobno mišljenje]; sin. (ličan)

im. m. 〈G osobenjáka, V ȍsobenjāče; mn. N osobenjáci, G osobenjákā〉 osoba sklona nesvakidašnjemu ponašanju

im. ž. 〈G osobenjàkinjē; mn. N osobenjàkinje, G osobenjàkīnjā〉 žena sklona nesvakidašnjemu ponašanju

im. ž. 〈G osobìnē, N mn. osobìne, G osobínā〉 ono po čemu se tko ističe ili prepoznaje

prid. 〈G òsobita; odr. òsobitī, G òsobitōg(a); ž. òsobita, s. òsobito〉 koji se čime ističe ili izdvaja od ostalih, koji je drukčiji od ostalih [~ stručnjak; ~ zadatak]; sin. (naročit), poseban, ( specifičan)

pril. ističe da se što izdvaja od ostaloga [Voli sve ljude, ~ djecu.; Rado slika, ~ temperama.]; sin. napose poet., ( naročito), navlastito poet., poglavito poet., pogotovo, posebice, posebno

im. ž. 〈G òsobitosti, I òsobitošću/òsobitosti; mn. N òsobitosti, G òsobitostī〉 1. osobina onoga koji je osobit ili svojstvo onoga što je osobito; sin. posebnost, ( specifičnost) 2. značajka po kojoj se što razlikuje od čega drugoga

zb. im. s. 〈G òsōblja〉 osobe koje rade na zajedničkome poslu ili u istoj službi [~ hotela]; sin. ljudstvo

prid. 〈G ȍsobnōg(a); ž. ȍsobnā, s. ȍsobnō〉 1. koji se odnosi na određenu osobu [~ podatci] 2. gram. koji se odnosi na gramatičku kategoriju osobe [osobne zamjenice]; sin. (lični)

pril. u svoje ime, bez tuđega posredovanja [Učinit ću to ~.]; sin. sam

im. ž. 〈G ósobnosti, I osóbnošću/osóbnosti; mn. N ósobnosti, G ósobnostī〉 skup psihičkih značajka koje osobe; sin. (ličnost)

im. m. 〈G òsoja; mn. N òsoji, G ȍsōjā〉 zem. padine uzvisine okrenute prema sjevernoj ili manje osunčanoj strani; sin. zagorje; ant. prigorje, prisoj

prid. 〈G òsōjnōg(a); ž. òsōjnā, s. òsōjnō〉 koji se odnosi na osoj [osojne strane brda]; sin. zagorski; ant. prigorski, prisojni

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. osòkolīm, 3. l. mn. osòkolē, imp. osokòli, aor. osokòlih, prid. r. osokòlio, prid. t. osòkoljen〉 potaknuti koga da što učini, da bude hrabar [~ učenike prije ispita]; sin. ohrabriti; ant. obeshrabriti

prid. 〈G ȍsōrna; odr. ȍsōrnī, G ȍsōrnōg(a); ž. ȍsōrna, s. ȍsōrno; komp. osòrnijī〉 1. koji nije ugodan u ophođenju s ljudima [osorna osoba] 2. koji odražava čiju neugodnost u ophođenju s ljudima [~ pozdrav; osorno pismo]; sin. neljubazan; ant. ljubazan, srdačan

pril. 〈komp. osòrnijē〉 tako da odražava neugodnost u ophođenju s ljudima [~ odgovoriti]; sin. neljubazno; ant. ljubazno, srdačno

im. ž. 〈G ȍsōrnosti, I ȍsōrnošću/ȍsōrnosti〉 osobina onoga koji je osoran ili svojstvo onoga što je osorno; sin. neljubaznost; ant. ljubaznost, srdačnost

im. ž. 〈G osòvinē; mn. N osòvine, G osòvīnā〉 tehn. dio stroja koji nosi dijelove koji se vrte ili njišu [~ motora]

im. pl. t. ž. 〈G ȍspīcā〉 med. virusna zarazna dječja bolest, simptomi su joj sitan crvenkasti osip i visoka temperatura; sin. male boginje razg. v. pod boginje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ospòrāvām, 3. l. mn. osporávajū, imp. ospòrāvāj, aor. osporávāh, imperf. ospòrāvāh, prid. r. osporávao, prid. t. ospòrāvān〉 1. dokazivati lažnost koje izjave, tvrdnje ili mišljenja [~ dokaze]; sin. obarati 2. ne priznavati komu pravo na što [~ pravo vlasništva nad zemljištem]; sin. pobijati; vidski paranjak: osporiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òsporīm, 3. l. mn. òsporē, imp. ospòri, aor. ospòrih, prid. r. ospòrio, prid. t. òsporen〉 1. dokazati lažnost koje izjave, tvrdnje ili mišljenja [~ dokaze]; sin. oboriti 2. ne priznati komu pravo na što [~ pravo vlasništva nad zemljištem]; sin. pobiti¹; vidski paranjak: osporavati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ospòsobīm, 3. l. mn. ospòsobē, imp. osposòbi, aor. osposòbih, prid. r. osposòbio, prid. t. ospòsobljen〉 1. pripremiti koga da bude sposoban ili što da bude sposobno za što [~ brod za plovidbu; ~ radnike; ~ se za posao]; ant. onesposobiti 2. postati sposobnim za što [~ se za posao]; Vidski parnjaci: osposobljavati ( se), osposobljivati ( se)

im. s. 〈G osposobljávānja〉 pripremanje koga da bude sposoban ili čega da bude sposobno za što; sin. osposobljivanje; ant. onesposobljavanje, onesposobljivanje 

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. osposòbljāvām, 3. l. mn. osposobljávajū, imp. osposòbljāvāj, aor. osposobljávah, imperf. osposòbljāvāh, prid. r. osposobljávao, prid. t. osposòbljāvān〉 1. pripremati koga da bude sposoban ili što da bude sposobno za što [~ brod za plovidbu; ~ radnike]; ant. onesposobljavati, onesposobljivati 2. postajati sposobnim za što [~ se za posao]; sin. osposobljivati; vidski paranjak: osposobiti ( se)

im. s. 〈G osposobljívānja〉 usp. osposobljavanje