òtkaz | im. m. 〈G òtkaza; mn. N òtkazi, G ȍtkāzā〉 1. čin kojim se koga otpušta s radnoga mjesta [dobiti ~] 2. obavijest o otpuštanju s radnoga mjesta [uručiti ~] |
otkázati | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkāžēm, 3. l. mn. òtkāžū, imp. otkáži, aor. otkázah, prid. r. otkázao, prid. t. òtkāzān〉 1. 〈prijel.〉 odustati ili odgoditi što dogovoreno, obavijestiti o prekidu kojega posla, plana ili stanja [~ nastup; ~ posao; ~ put]; sin. (dati otkaz) v. pod dati 2. 〈neprijel.〉 doći u neispravno stanje [Kočnice su otkazale.]; vidski paranjak: otkazivati |
otkazívati | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. otkàzujēm, 3. l. mn. otkàzujū, imp. otkàzūj, aor. otkazívah, imperf. otkàzīvāh, prid. r. otkazívao, prid. t. otkàzīvān〉 1. 〈prijel.〉 odustajati ili odgađati što dogovoreno, obavješćivati o prekidu kojega posla, plana ili stanja [~ nastup; ~ posao; ~ put] 2. 〈neprijel.〉 dolaziti u neispravno stanje [Kočnice su počele ~.]; sin. kvariti se v. pod kvariti; vidski paranjak: otkazati |
otkídati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkīdām, 3. l. mn. otkídajū, imp. òtkīdāj, aor. otkídah, imperf. òtkīdāh, prid. r. otkídao, prid. t. òtkīdān〉 1. kidajući odvajati dijelove čega, kidajući odvajati dio po dio [~ grane; ~ latice] 2. pren. izdvajati što iz veće cjeline [~ od plaće] • otkídati se 〈povr.〉 odvajati se od veće cjeline [Grana se otkida s drveta.]; vidski paranjak: otkinuti |
òtkinuti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkinēm, 3. l. mn. òtkinū, imp. òtkini, aor. òtkinuh, prid. r. òtkinuo, prid. t. òtkinūt〉 1. kidajući odvojiti dio čega [~ granu]; sin. otrgnuti 2. pren. izdvojiti što iz veće cjeline [~ četvrtinu plaće za dobrovoljne priloge] • òtkinuti se 〈povr.〉 odvojiti se od veće cjeline [Grana se otkinula s drveta.]; vidski paranjak: otkidati |
òtklanjati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtklanjām, 3. l. mn. òtklanjajū, imp. òtklanjāj, aor. òtklanjah, imperf. òtklanjāh, prid. r. òtklanjao, prid. t. òtklanjān〉 1. činiti da što nestane, činiti da nestane kakva pogreška [~ opasnost; ~ smetnje] 2. ne prihvaćati što [~ mogućnost razgovora; ~ prijedlog]; sin. odbacivati, odbijati; vidski paranjak: otkloniti |
òtklon | im. m. 〈G òtklona〉 mijenjanje kakva smjera [~ od 45 stupnjeva] |
otklòniti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtklonīm, 3. l. mn. òtklonē, imp. otklòni, aor. otklònih, prid. r. otklònio, prid. t. òtklonjen〉 1. učiniti da što nestane, učiniti da nestane kakva pogreška [~ opasnost; ~ smetnje] 2. ne prihvatiti što [~ prijedlog; ~ mogućnost razgovora]; sin. odbiti, odbaciti; vidski paranjak: otklanjati |
otkljùčati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkljùčām, 3. l. mn. otkljùčajū, imp. otkljùčāj, aor. otkljùčah, prid. r. otkljùčao, prid. t. ȍtključān〉 otvoriti ključem [~ vrata; ~ bravu]; ant. zaključati; vidski parnjak: otključavati |
otključávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkljùčāvām, 3. l. mn. otključávajū, imp. otkljùčāvāj, aor. otključávah, imperf. otkljùčāvāh, prid. r. otključávao, prid. t. otkljùčāvān〉 otvarati ključem [~ vrata; ~ bravu]; ant. zaključavati; vidski parnjak: otključati |
otkòpčati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkòpčām, 3. l. mn. otkòpčajū, imp. otkòpčāj, aor. otkòpčah, prid. r. otkòpčao, prid. t. ȍtkopčān〉 otvoriti (o onome što je spojeno kopčom ili dugmetom) [~ kaput]; ant. zakopčati • otkòpčati se 〈povr.〉 1. otvoriti ono što se zatvara kopčom ili dugmetom, a što se nosi na sebi kao odjevni predmet; ant. zakopčati se v. pod zakopčati 2. otvoriti se samo od sebe (o onome što je bilo zatvoreno kopčom ili dugmetom) [Košulja mi se otkopčala.]; Vidski parnjaci: otkapčati, otkopčavati |
otkopčávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkòpčāvām, 3. l. mn. otkopčávajū, imp. otkòpčāvāj, aor. otkopčávah, imperf. otkòpčāvāh, prid. r. otkopčávao, prid. t. otkòpčāvān〉 usp. otkapčati |
òtkos | im. m. 〈G òtkosa; mn. N òtkosi, G ȍtkōsā〉 polj. 1. trava koja se skine s polja košnjom [prvi ~; drugi ~] 2. širina koja se zahvati kosom pri košnji |
otkotr̀ljati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkotr̀ljām, 3. l. mn. otkotr̀ljajū, imp. otkotr̀ljāj, aor. otkotr̀ljah, prid. r. otkotr̀ljao, prid. t. ȍtkotrljān〉 1. kotrljajući odgurati s određenoga mjesta [~ iz dvorišta] 2. kotrljajući odgurati otkamo na određeno mjesto [~ u dvorište] • otkotr̀ljati se 〈povr.〉 1. kotrljajući se napustiti određeno mjesto [~ se iz dvorišta] 2. kotrljajući se dospjeti otkamo na određeno mjesto [~ se u dvorište]; sin. odvaljati; ant. dokotrljati, dovaljati |
otkríće | im. s. 〈G otkríća; mn. N otkríća, G otkríćā〉 slučajni ili ciljani rezultat istraživanja [zemljopisna otkrića] |
òtkriti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. ȍtkrijēm, 3. l. mn. ȍtkrijū, imp. òtkrīj, aor. òtkrih, prid. r. òtkrio, prid. t. otkrìven〉 1. doznati ono što se ne zna ili što je tajno, prouzročiti da se što dozna [~ tajnu]; ant. skriti 2. doznati gdje se tko ili što nalazi [~ čije skrovište] 3. izmisliti što novo, doći do znanstvenoga otkrića [~ novi lijek] 4. stupiti u zemlju u kojoj nitko nije bio [~ Ameriku] 5. prenijeti drugomu što već netko zna, reći u povjerenju što o sebi, komu ili čemu drugom [~ svoje osjećaje prijatelju]; ant. zatajiti 6. izvesti u javnost kakva nepoznatog umjetnika ili kakvu drugu talentiranu osobu [~ mladu glumicu] • òtkriti (se) 〈prijel.〉 maknuti ili skinuti što s koga ili s čega [~ dijete; ~ se po noći]; ant. pokriti, prekriti • òtkriti se 〈povr.〉 kakvim pokretom, djelom ili govorom odati što o sebi što bi trebalo ostati skriveno ili kakvim pokretom, djelom ili govorom odati gdje se tko nalazi [~ se naglaskom]; vidski paranjak: otkrivati |
otkrívānje | im. s. 〈G otkrívānja〉 1. doznavanje onoga što se ne zna ili što je tajno; ant. skrivanje 2. doznavanje gdje se tko ili što nalazi 3. izmišljanje čega novoga, dolazak do znanstvenoga otkrića 4. dolazak u zemlju u kojoj nitko nije bio 5. prenošenje onoga što već netko zna, govorenje čega u povjerenju 6. micanje ili skidanje čega s koga ili čega; ant. pokrivanje, prekrivanje |
otkrívati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkrīvām, 3. l. mn. otkrívajū, imp. òtkrīvāj, aor. otkrívah, imperf. òtkrīvāh, prid. r. otkrívao, prid. t. òtkrīvān〉 1. doznavati ono što se ne zna ili što je tajno, prouzročivati da se što dozna [~ tajnu]; ant. skrivati 2. doznavati gdje se tko ili što nalazi [~ lisicu u šumi] 3. izmišljati što novo, dolaziti do znanstvenoga otkrića [~ novi lijek] 4. dolaziti u zemlju u kojoj nitko nije bio [~ Ameriku] 5. prenositi drugomu što već netko zna, govoriti u povjerenju što o sebi, komu ili čemu drugom [~ svoje osjećaje prijatelju]; ant. tajiti • otkrívati (se) 〈prijel.〉 micati ili skidati što s koga ili čega [~ dijete; ~ se cijelu noć]; ant. pokrivati, prekrivati • otkrívati se 〈povr.〉 kakvim pokretom, djelom ili govorom odavati što o sebi što bi trebalo ostati skriveno ili kakvim pokretom, djelom ili govorom odavati gdje se tko nalazi [~ se naglaskom]; vidski paranjak: otkriti |
ȍtkucāj | im. m. 〈G ȍtkucāja; mn. N ȍtkucāji, G ȍtkucājā〉 zvuk koji nastaje kad što kuca ili udara o što [~ sata; ~ srca] |
òtkucati | gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkucām, 3. l. mn. òtkucajū, imp. òtkucāj, aor. òtkucah, prid. r. òtkucao, prid. t. òtkucān〉 1. 〈neprijel.〉 a. prestati, završiti kucati ili glasnim kucanjem označiti određeno vrijeme [Otkucala je ponoć.]; vidski parnjak: otkucavati b. pren. doći ili približiti se kraju kakva stanja ili točki u kojoj će se što morati promijeniti [Njemu je otkucalo.]; sin. odzvoniti pren. 2. 〈prijel.〉 razg. v. prijaviti, tužiti |
otkucávati | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. otkùcāvām, 3. l. mn. otkucávajū, imp. otkùcāvāj, aor. otkucávah, imperf. otkùcāvāh, prid. r. otkucávao, prid. t. otkùcāvān〉 1. 〈neprijel.〉 prestajati, završavati kucati ili glasnim kucanjem označivati određeno vrijeme [Otkucava ponoć.] 2. 〈prijel.〉 razg. v. prijavljivati, tužiti; vidski paranjak: otkucati |
òtkud | pril. 1. uvodi pitanje o mjestu od kojega je započelo kretanje [Otkud dolaziš?] 2. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim objektnim rečenicama, uvodi neizravno pitanje [Reci mi ~ dolaziš; Znamo ~ dolaziš.] 3. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim subjektnim rečenicama, uvodi neizravno pitanje [Zna se ~ dolaziš.] 4. ima vezničku funkciju u zavisnosloženim mjesnim rečenicama, uvodi mjesnu surečenicu [Krenut ćemo ~ smo i jučer krenuli.]; sin. odakle, otkamo, otkuda ◇ ~ god svejedno s kojega mjesta [Možeš krenuti ~ god.]; sin. odakle god v. pod odakle |
otkùdā | pril., usp. otkud |
òtkup | im. m. 〈G òtkupa; mn. N òtkupi, G ȍtkūpā〉 čin kojim se što otkupljuje i postupak u kojemu se što otkupljuje |
otkùpitelj | im. m. 〈G otkùpitelja; mn. N otkùpitelji, G otkùpitēljā〉 1. osoba koja što otkupljuje 2. (Otkùpitelj) rel. Sin Božji koji je svojim utjelovljenjem i smrću na križu otkupio ljude od grijeha |
otkupitèljica | im. ž. 〈G otkupìteljicē; mn. N otkupitèljice, G otkupitèljīcā〉 žena koja što otkupljuje |
otkupitèljičin | prid. 〈G otkupitèljičina; ž. otkupitèljičina, s. otkupitèljičino〉 koji pripada otkupiteljici |
otkùpiteljskī | prid. 〈G otkùpiteljskōg(a); ž. otkùpiteljskā, s. otkùpiteljskō〉 koji se odnosi na otkupljenje i otkupitelja [otkupiteljsko djelo] |
otkúpiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtkūpīm, 3. l. mn. òtkūpē, imp. otkúpi, aor. otkúpih, prid. r. otkúpio, prid. t. òtkūpljen〉 1. postati novim vlasnikom čega plativši određenu cijenu [~ školske knjige] 2. postati vlasnikom onoga na što se polagalo određeno pravo uz određenu cijenu [~ stan]; vidski parnjak: otkupljivati |
otkupljénje | im. s. 〈G otkupljénja〉 rel. oslobođenje čovjeka od grijeha, smrti i pakla te ponovna uspostava zajedništva s Bogom Kristovim posredstvom |
otkupljívati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. otkùpljujēm, 3. l. mn. otkùpljujē, imp. otkùpljūj, aor. otkupljívah, imperf. otkùpljīvāh, prid. r. otkupljívao, prid. t. otkùpljīvān〉 1. postajati novim vlasnikom čega plativši određenu cijenu [~ školske knjige] 2. postajati vlasnikom onoga na što se polagalo određeno pravo uz određenu cijenu [~ stan]; vidski parnjak: otkupiti |
otkupnìna | im. ž. 〈G otkupnìnē〉 novac koji se plaća kako bi se koga otkupilo |
ȍtmica | im. ž. 〈G ȍtmicē; mn. N ȍtmice, G ȍtmīcā〉 nasilno odvođenje koga ili prisvajanje onoga što je tuđe [~ djeteta; ~ zrakoplova] |
ȍtmičār | im. m. 〈G ȍtmičāra, V ȍtmičāru/ȍtmičāre; mn. N ȍtmičāri, G ȍtmičārā〉 osoba koja nasilno odvodi koga ili prisvaja ono što je tuđe |
ȍtmičārev | prid. 〈G ȍtmičāreva; ž. ȍtmičāreva, s. ȍtmičārevo〉 koji pripada otmičaru; sin. otmičarov |
ȍtmičārka | im. ž. 〈G ȍtmičārkē, DL ȍtmičārki; mn. N ȍtmičārke, G ȍtmičārkā/ȍtmičārkī〉 žena koja nasilno odvodi koga ili prisvaja ono što je tuđe |
ȍtmičārov | prid. 〈G ȍtmičārova; ž. ȍtmičārova, s. ȍtmičārovo〉 usp. otmičarev |
ȍtmjen | prid. 〈G ȍtmjena; odr. ȍtmjenī, G ȍtmjenōg(a); ž. ȍtmjena, s. ȍtmjeno; komp. otmjènijī〉 1. koji odražava da što ima mnogo ukusa i profinjenosti 2. koji izgleda njegovano i uglađeno se ponaša; sin. elegantan |
ȍtmjeno | pril. 〈komp. otmjènijē〉 uglađeno i gospodski [~ se obući]; sin. (elegantno) |
ȍtmjenōst | im. ž. 〈G ȍtmjenosti, I ȍtmjenošću/ȍtmjenosti〉 osobina onoga koji je otmjen ili svojstvo onoga što je otmjeno; sin. elegancija |
òtočanin | im. m. 〈G òtočanina; mn. N òtočani, G òtočānā〉 osoba koja živi na otoku ili se na njemu rodila, stanovnik otoka |
òtočānka | im. ž. 〈G òtočānkē, DL òtočānki; mn. N òtočānke, G òtočānkā/òtočānkī〉 žena koja živi na otoku ili se na njemu rodila, stanovnica otoka |
òtočić | im. m. 〈G òtočića; mn. N òtočići, G òtočīćā〉 um. mali otok |
òtōčje | zb. im. s. 〈G òtōčja〉 zem. skupina ili niz otoka u moru ili oceanu; sin. (arhipelag) |
òtočnī | prid. 〈G òtočnōg(a); ž. òtočnā, s. òtočnō〉 koji se odnosi na otok [otočna država] |
òtok | im. m. 〈G òtoka; mn. N òtoci, G ȍtōkā〉 1. zem. dio kopna sa svih strana okružen vodom 2. dio prometnice na kojemu je zabranjen promet vozila, zaštićeno mjesto za pješake okruženo prometnim površinama |
òtopina | im. ž. 〈G òtopinē; mn. N òtopine, G òtopīnā〉 tekuća tvar koja je nastala otapanjem krute tvari u vodi ili kojoj drugoj tekućini ◇ nezasićena ~ otopina koja sadržava manju količinu otopljene tvari od maksimalno moguće količine; prezasićena ~ otopina koja sadržava veću količinu otopljene tvari nego što to odgovara topljivosti te tvari na danoj temperaturi; zasićena ~ otopina koja sadržava maksimalnu moguću količinu otopljene tvari |
otòpiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. òtopīm, 3. l. mn. òtopē, imp. otòpi, aor. otòpih, prid. r. otòpio, prid. t. òtopljen〉 1. grijanjem prevesti iz čvrstoga u tekuće stanje [~ mast] 2. prevesti što iz zaleđenoga stanja u nezaleđeno izlaganjem temperaturi na kojoj se led topi [~ jelo]; sin. odlediti, odmrznuti; ant. smrznuti, zalediti, zamrznuti 3. prevesti što iz čvrstoga u tekuće stanje u kakvu otapalu, pretvoriti u otopinu [~ sol u vodi] • otòpiti se 〈povr.〉 1. zagrijavanjem prijeći iz čvrstoga u tekuće stanje, pretvoriti se u tekućinu [Jezero se otopilo.]; sin. odlediti se v. pod odlediti, odmrznuti se v. pod odmrznuti smrznuti se v. pod smrznuti, zalediti se v. pod zalediti, zamrznuti se v. pod zamrznuti 2. topeći se prijeći iz čvrstoga u tekuće stanje, topeći se nestati [Tableta se otopila u vodi.]; sin. rastopiti se v. pod rastopiti; vidski paranjak: otapati |