im. ž. 〈G pòklonicē; mn. N pòklonice, G pòklonīcā〉 žena koja iskazuje veliku naklonost prema komu ili čemu [~ umjetnosti]

prid. 〈G pòkloničina; ž. pòkloničina, s. pòkloničino〉 koji pripada poklonici

im. m. 〈G pòklonīka, V pòklonīče; mn. N pòklonīci, G pòklonīkā〉 osoba koja iskazuje veliku naklonost prema komu ili čemu [~ umjetnosti]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòklonīm, 3. l. mn. pòklonē, imp. poklòni, aor. poklònih, prid. r. poklònio, prid. t. pòklonjen〉 učiniti da što promijeni vlasnika bez novčane naknade, prouzročiti da tko što ima, prepustiti što komu drugom u vlasništvo [~ komu knjigu]; sin. darovati, podariti; vidski parnjak: poklanjati • poklòniti se 〈povr.〉 sagnuti glavu i gornji dio tijela u znak poštovanja [~ se pred oltarom; ~ se publici]; sin. nakloniti se v. pod nakloniti

im. m. 〈G pòklopca; mn. N pòklopci, G pòklopācā〉 predmet kojim se što poklapa ili zatvara [~ lonca]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòklopīm, 3. l. mn. pòklopē, imp. poklòpi, aor. poklòpih, prid. r. poklòpio, prid. t. pòklopljen〉 staviti poklopac na što • poklòpiti se 〈povr.〉 složiti se jedno s drugim prema kakvim obilježjima [Rezultati su se međusobno poklopili.]; vidski paranjak: poklapati

im. m. 〈G pòkoja; mn. N pòkoji, G pȍkōjā〉 mir poslije smrti, blaženstvo na drugome svijetu

neodr. zam. 〈G pȍkojēg(a), DL pȍkojēm(u), A pȍkojī/pȍkojēg(a), I pȍkojīm; ž. pȍkojā, s. pȍkojē〉 označuje tu i tamo koju, rijetko koju, malo koju osobu ili predmet; sin. gdjekoji, ( poneki)

prid. 〈G pòkōjnōg(a); ž. pòkōjnā, s. pòkōjnō〉 1. koji ne živi, koji je umro, koji više nema životne funkcije; sin. mrtav; ant. živ 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 osoba koja je umrla; sin. pokojnik, umrli

im. ž. 〈G pòkōjnicē; mn. N pòkōjnice, G pòkōjnīcā〉 žena koja je umrla

prid. 〈G pòkōjničina; ž. pòkōjničina, s. pòkōjničino〉 koji pripada pokojnici

im. m. 〈G pòkōjnīka, V pòkōjnīče; mn. pòkōjnīci, G pòkōjnīkā〉 osoba koja je umrla; sin. pokojni, umrli

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pokolèbām, 3. l. mn. pokolèbajū, imp. pokolèbāj, aor. pokolèbah, prid. r. pokolèbao, prid. t. pȍkolebān〉 učiniti koga nesigurnim ili neodlučnim u kakvoj namjeri ili odluci [~ protivnika] • pokolèbati se 〈povr.〉 postati nesigurnim ili neodlučnim u kakvoj namjeri ili odluci

im. s. 〈G pokoljénja; mn. N pokoljénja, G pokoljénjā〉 v. naraštaj

im. m. 〈G pòkopa; mn. N pòkopi, G pȍkōpā〉 obred polaganja pokojnikova tijela u grob; sin. pogreb, posljednji ispraćaj v. pod ispraćaj, sahrana, ( sprovod)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pokòpām, 3. l. mn. pokòpajū, imp. pokòpāj, aor. pokòpah, prid. r. pokòpao, prid. t. pȍkopān〉 1. položiti u grob (o pokojniku); sin. (sahraniti), zakopati; vidski parnjaci: pokapati, pokopavati 2. pren. zauvijek se oprostiti s čim, odustati od čega [On je pokopao svoje ideale.]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pokòpāvām, 3. l. mn. pokopávajū, imp. pokòpāvāj, aor. pokopávah, imperf. pokòpāvāh, prid. r. pokopávao, prid. t. pokòpāvān〉 usp. pokapati

im. ž. 〈G pòkorē〉 1. rel. kršćanski sakrament u kojemu vjernik ispovijeda grijehe, za njih se kaje te prima odrješenje od grijeha 2. pren. okajavanje loših djela

prid. 〈G pòkōrna; odr. pòkōrnī, G pòkōrnōg(a); ž. pòkōrna, s. pòkōrno; komp. pokòrnijī〉 1. koji se pokorava, prihvaća čiju vlast 2. koji odražava čije prihvaćanje čije vlasti [~ pogled; pokorno ponašanje]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pokòrāvām, 3. l. mn. pokorávajū, imp. pokòrāvāj, aor. pokorávah, imperf. pokòrāvāh, prid. r. pokorávao, prid. t. pokòrāvān〉 stavljati ili dovoditi koga pod svoju vlast [~ narod]; sin. podjarmljivati • pokorávati se 〈povr.〉 prihvaćati čiju vlast [~ se jačemu]; sin. podčinjavati, podređivati; vidski paranjak: pokoriti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòkorīm, 3. l. mn. pòkorē, imp. pokòri, aor. pokòrih, prid. r. pokòrio, prid. t. pòkoren〉 staviti ili dovesti koga pod svoju vlast [~ narod]; sin. podjarmiti • pokòriti se 〈povr.〉 prihvatiti čiju vlast [~ se jačemu]; sin. podčiniti, podrediti; vidski paranjak: pokoravati

im. ž. 〈G pòkōrnicē; mn. N pòkōrnice, G pòkōrnīcā〉 žena koja čini pokoru

prid. 〈G pòkōrničina; ž. pòkōrničina, s. pòkōrničino〉 koji pripada pokornici

prid. 〈G pòkōrnīčkōg(a); ž. pòkōrnīčkā, s. pòkōrnīčkō〉 koji se odnosi na pokoru i pokornike [pokornička djela]

im. m. 〈G pòkōrnīka, V pòkōrnīče; mn. N pòkōrnīci, G pòkōrnīkā〉 osoba koja čini pokoru

im. ž. 〈G pòkōrnosti, I pòkōrnošću/pòkōrnosti〉 osobina onoga koji je pokoran ili svojstvo onoga što je pokorno

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòkosīm, 3. l. mn. pòkosē, imp. pokòsi, aor. pokòsih, prid. r. pokòsio, prid. t. pòkošen〉 1. obaviti kosidbu [~ livadu] 2. pren. a. naglo srušiti ili uništiti što [Vjetar je pokosio drveće.]; sin. pomesti pren. b. prouzročiti čiju smrt [Bolest ga je rano pokosila.]

im. ž. 〈G pòkosnicē; mn. N pòkosnice, G pòkosnīcā〉 anat. vezivna opna pričvršćena uz kost

im. ž. 〈G pòkožicē; mn. N pòkožice, G pòkožīcā〉 v. pousmina

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pokràćujēm, 3. l. mn. pokràćujū, imp. pokràćūj, aor. pokraćívah, imperf. pokràćīvāh, prid. r. pokraćívao, prid. t. pokràćīvān〉 mat. dijeliti brojnik i nazivnik istim brojem (o razlomku); vidski parnjak: pokratiti

prij. 〈G〉 1. označuje da se tko ili što nalazi u blizini koga ili čega [sjediti ~ prozora]; sin. kod 2. označuje da se tko ili što kreće ili zbiva u blizini koga ili čega [trčati ~ mora]; sin. uz; sin. blizu, kraj

im. ž. 〈G pòkrajinē; mn. N pòkrajine, G pòkrajīnā〉 zem. veće područje koje se izdvaja po prirodnim, povijesnim, gospodarskim ili političkim posebnostima

prid. 〈G pòkrajīnskōg(a); ž. pòkrajīnskā, s. pòkrajīnskō〉 koji se odnosi na pokrajinu

im. ž. 〈G pòkratē; mn. N pòkrate, G pȍkrātā〉 pravop. kratica sastavljena od početnih slova ili slogova kojega višerječnog naziva ili imena; sin. (akronim)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòkrātīm, 3. l. mn. pòkrātē, imp. pokráti, aor. pokrátih, prid. r. pokrátio, prid. t. pòkrāćen〉 mat. podijeliti brojnik i nazivnik istim brojem (o razlomku); vidski parnjak: pokraćivati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòkrēnēm, 3. l. mn. pòkrēnū, imp. pokréni, aor. pokrénuh, prid. r. pokrénuo, prid. t. pòkrēnūt〉 1. učiniti da se što počne kretati, staviti u pokret [~ vojsku] 2. učiniti da što počne djelovati [~ stroj]; sin. (aktivirati) 3. dati poticaj čemu [~ izdavanje dječjih knjiga]; sin. potaknuti 4. početi što novo, stvoriti što novo [~ novu školu]; sin. osnovati, ustanoviti, utemeljiti, zasnovati • pokrénuti se 〈povr.〉 1. početi se kretati 2. pren. početi raditi na čemu; vidski paranjak: pokretati

im. m. 〈G pȍkrēta; mn. N pȍkrēti, G pȍkrētā〉 1. radnja koju živo biće čini mičući se ili mičući dijelovima svojega tijela [učiniti ~ rukom] 2. vojn. polazak u borbu ili promjena položaja [~ vojske] 3. pren. organizirana djelatnost s određenim ciljem [društveni ~; ekološki ~; ~ za zaštitu prirode] ◇ ilirski ~ pov. pokret koji su osnovali i vodili hrvatski književnici, znanstvenici i političari u prvoj polovici 19. stoljeća i tako proveli hrvatski narodni preporod

im. m. 〈G pokretáča, V pȍkretāču; mn. N pokretáči, G pokretáčā〉 osoba koja pokreće koga ili što

im. ž. 〈G pokretàčicē; mn. N pokretàčice, G pokretàčīcā〉 žena koja pokreće koga ili što

prid. 〈G pokretàčičina; ž. pokretàčičina, s. pokretàčičino〉 koji pripada pokretačici

prid. 〈G pokrètāčkōg(a); ž. pokrètāčkā, s. pokrètāčkō〉 koji se odnosi na pokretače

prid. 〈G pȍkrētna; odr. pȍkrētnī, G pȍkrētnōg(a); ž. pȍkrētna, s. pȍkrētno; komp. pokrètnijī〉 koji može učiniti pokret, koji se može sam pokrenuti; sin. (mobilan); ant. nepokretan

im. s. 〈G pòkretānja; mn. N pòkretānja, G pòkretānjā〉 1. stavljanje čega u pokret 2. stavljanje čega u pogon; sin. (aktiviranje) 3. davanje poticaja čemu; sin. poticanje 4. započinjanje čega novoga, stvaranje čega novoga; sin. osnivanje, ustanovljavanje, ustanovljivanje, utemeljivanje, zasnivanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pòkrēćēm, 3. l. mn. pòkrēćū, imp. pòkreći, aor. pòkretah, imperf. pòkrētāh, prid. r. pòkretao, prid. t. pòkretān〉 1. činiti da se što počne kretati, stavljati u pokret [~ vojsku] 2. činiti da što počne djelovati [~ stroj]; sin. (aktivirati) 3. davati poticaj čemu [~ izdavanje dječjih knjiga; ~ nove ideje]; sin. poticati 4. počinjati što novo, stvarati što novo [~ novu školu]; sin. osnivati, ustanovljavati, ustanovljivati, utemeljivati, zasnivati • pòkretati se 〈povr.〉 1. kretati se u prostoru 2. pren. počinjati raditi na čemu; vidski paranjak: pokrenuti

prid. 〈G pokrètljiva; odr. pokrètljivī, G pokrètljivōg(a); ž. pokrètljiva, s. pokrètljivo; komp. pokretljìvijī〉 koji ima jaku pokretačku snagu, koji se lako pokreće ili giba [~ ud; pokretljivi zglobovi]

im. ž. 〈G pokrètljivosti, I pokrètljivošću/pokrètljivosti〉 svojstvo onoga što je pokretljivo

prid. 〈G pȍkrētnōg(a); ž. pȍkrētnā, s. pȍkrētnō〉 kojemu se pokretom ili djelovanjem kakve sile može promijeniti položaj [~ most; pokretna vrata]; sin. pomični

im. ž. 〈G pokretnìnē; mn. N pokretnìne, G pokretnínā〉 imovina koja se može premjestiti s jednoga mjesta na drugo, npr. vozila i uređaji; sin. pokretna imovina v. pod imovina; ant. nekretnina