prid. 〈G prìpadnōg(a); ž. prìpadnā, s. prìpadnō〉 koji pripada komu ili čemu [Grad s pripadnim područjem.]; sin. pripadajući

im. ž. 〈G prìpadnicē; mn. N prìpadnice, G prìpadnīcā〉 1. žena koja pripada čemu 2. bot. biljka koja pripada određenoj porodici, koja je dio kakve podjele unutar biljnoga svijeta [Divlja ruža je ~ porodice ruža.]

prid. 〈G prìpadničina; ž. prìpadničina, s. prìpadničino〉 koji pripada pripadnici, ženi koja pripada čemu

im. m. 〈G prìpadnīka, V prìpadnīče; mn. G prìpadnīci, G prìpadnīkā〉 1. osoba koja pripada čemu 2. zool. životinja koja pripada određenoj porodici, koja je dio kakve podjele unutar životinjskoga svijeta [Lav je ~ porodice mačaka.]

im. ž. 〈G prìpadnosti, I prìpadnošću/prìpadnosti〉 činjenica da tko pripada komu ili čemu [nacionalna ~; politička ~]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpājām, 3. l. mn. pripájajū, imp. prìpājāj, aor. pripájah, imperf. prìpājāh, prid. r. pripájao, prid. t. prìpājān〉 1. spajati ili sastavljati što s čim većim ili važnijim [~ manju skupinu većoj; ~ sporednu prugu glavnoj; ~ se matičnoj zemlji] 2. pol. uključivati koju državu ili njezin dio u sastav druge države; sin. (anektirati), priključivati; vidski paranjak: pripojiti ( se)

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpadnēm, 3. l. mn. prìpadnū, imp. prìpadni, aor. prìpadoh/prìpah, prid. r. prìpao〉 postati čijim vlasništvom [Uvijek mi pripadne veći dio.]; sin. dopasti, zapasti ◇ pripala je komu čast čijom je ugodnom dužnošću; vidski paranjak: pripadati

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpazīm, 3. l. mn. prìpazē, imp. prìpazi, aor. prìpazih, prid. r. prìpazio〉 1. kratko paziti na koga ili što, kratko imati pod nadzorom koga ili što [~ na dijete; ~ na juhu na štednjaku] 2. obratiti pozornost na što, biti pozoran [~ na rukopis; ~ na izražavanje]

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. pripèče, aor. 3. l. jd. prȉpeče, prid. r. s. prìpeklo〉 jako ugrijati, isijavati veliku toplinu [Sunce je pripeklo.]; sin. pržiti pren.

im. ž. 〈G prȉpekē, DL prȉpeci〉 vrućina prouzročena jakim suncem [ljetna ~; podnevna ~]; sin. žega

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpījām, 3. l. mn. pripíjajū, imp. prìpījāj, aor. pripíjah, imperf. prìpījāh, prid. r. pripíjao, prid. t. prìpījān〉 tijesno prislanjati koga ili što uz koga ili što [~ glavu uz prozor] • pripíjati se 〈povr.〉 1. tijesno se prislanjati uz koga [Dijete se pripija uz majku.]; sin. privijati se v. pod privijati 2. tijesno se stiskati oko čega ili uza što [Haljina se pripija uz tijelo.]; sin. priljubljivati; vidski paranjak: pripiti ( se)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpīšēm, 3. l. mn. prìpīšū, imp. pripíši, aor. pripísah, prid. r. pripísao, prid. t. prìpīsān〉 1. dodijeliti komu ili čemu (o svojstvu ili osobini) [~ životinjama ljudske osobine]; sin. pridati 2. optužiti koga za kakvo nedjelo bez dokaza [~ komu krađu]; sin. prišiti pren., razg.; vidski paranjak: pripisivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripìsujēm, 3. l. mn. pripìsujū, imp. pripìsūj, aor. pripisívah, imperf. pripìsīvāh, prid. r. pripisívao, prid. t. pripìsīvān〉 1. dodjeljivati komu ili čemu (o svojstvu ili osobini) [~ životinjama ljudske osobine]; sin. pridavati 2. optuživati koga za kakvo nedjelo bez dokaza [~ komu krađu]; sin. prišivati pren., razg.; vidski paranjak: pripisati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prȉpijēm, 3. l. mn. prȉpijū, imp. prìpīj, aor. prìpih, prid. r. m. prȉpio, ž. prȉpīla, s. prȉpīlo, mn. prȉpīli, prid. t. pripìjen〉 tijesno prisloniti koga ili što uz koga ili što [~ glavu uz prozor] • prìpiti se 〈povr.〉 1. tijesno se prisloniti uz koga [Dijete se pripilo uz majku.]; sin. privinuti se v. pod privinuti 2. tijesno se stisnuti oko čega ili uza što [Haljina se pripila uz tijelo.]; sin. priljubiti; vidski paranjak: pripijati ( se)

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripìtomīm, 3. l. mn. pripìtomē, imp. pripitòmi, aor. pripitòmih, prid. r. pripitòmio, prid. t. pripìtomljen〉 1. učiniti pitomim [~ divljega konja; ~ tigra] 2. pren. naučiti koga lijepomu ponašanju, kulturnu ophođenju ili pristojnosti [~ divljaka] • pripitòmiti se 〈povr.〉 1. postati pitomim 2. pren. postati uljuđenim, civiliziranim; Vidski parnjaci: pripitomljavati, pripitomljivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripitòmljāvām, 3. l. mn. pripitomljávajū, imp. pripitòmljāvāj, aor. pripitomljávah, imperf. pripitòmljāvāh, prid. r. pripitomljávao, prid. t. pripitòmljāvān〉 1. činiti pitomim [~ divljega konja; ~ tigra] 2. pren. učiti koga lijepomu ponašanju, kulturnu ophođenju ili pristojnosti [~ divljaka] • pripitomljávati se 〈povr.〉 1. postajati pitomim 2. pren. postajati uljuđenim, civiliziranim; sin. pripitomljivati; vidski paranjak: pripitomiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripitòmljujēm, 3. l. mn. pripitòmljujū, imp. pripitòmljūj, aor. pripitomljívah, imperf. pripitòmljīvāh, prid. r. pripitomljívao, prid. t. pripitòmljīvān〉 usp. pripitomljavati

im. m. 〈G prípjeva; mn. N prípjevi, G prípjēvā〉 1. knjiž. stih, stihovi ili dio stiha koji se ponavljaju, obično na kraju kitice 2. glazb. riječi ili stihovi koji se u pjesmi ponavljaju; sin. refren

prid. 〈G prípjēvnōg(a); ž. prípjēvnā, s. prípjēvnō〉 koji se odnosi na pripjev

im. s. 〈G pripojénja〉 1. spajanje ili sastavljanje čega s čim većim ili važnijim 2. pol. uključenje koje države ili njezina dijela u sastav druge države; sin. (aneksija), priključenje

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpojīm, 3. l. mn. prìpojē, imp. pripòji, aor. pripòjih, prid. r. pripòjio, prid. t. prìpojen〉 1. spojiti ili sastaviti što s čim većim ili važnijim [~ manju skupinu većoj; ~ sporednu prugu glavnoj; ~ se matičnoj zemlji] 2. pol. uključiti koju državu ili njezin dio u sastav druge države; sin. (anektirati), priključiti; vidski paranjak: pripajati ( se)

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pripòmāžēm, 3. l. mn. pripòmāžū, imp. pripomáži, aor. pripomágah, imperf. pripòmāgāh, prid. r. pripomágao, prid. t. pripòmāgān〉 pružati komu pripomoć [~ gradnju škole; ~ siromašnoj obitelji]; vidski parnjak: pripomoći

im. ž. 〈G prȉpomoći, L pripomòći, I prȉpomoću/prȉpomoći〉 pomoć u obliku novčane potpore [posmrtna ~]

gl. svrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. pripòmognēm, 3. l. mn. pripòmognū, imp. pripomòzi/pripòmogni, aor. pripomògoh, prid. r. pripòmogao, prid. t. pripòmognūt, pril. p. pripòmogāvši〉 pružiti komu pripomoć [~ gradnju škole; ~ siromašnoj obitelji]; vidski parnjak: pripomagati

im. s. 〈G pripovijédānja〉 1. usmeno iznošenje kakva sadržaja 2. knjiž. način književnoga izražavanja kojim se opisuju događaji i likovi jezikom bliskim svakodnevnomu govoru; sin. (naracija)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripòvijēdām, 3. l. mn. pripovijédajū, imp. pripòvijēdāj, aor. pripovijédah, imperf. pripòvijēdāh, prid. r. pripovijédao, prid. t. pripòvijēdān〉 usmeno iznositi kakav sadržaj [~ događaje iz prošlosti]; sin. pričati; vidski parnjak: pripovjediti

im. ž. 〈G prȉpovijēsti, I prȉpovijēšću/prȉpovijēsti; mn. N prȉpovijēsti, G prȉpovijēstī〉 v. pripovijetka

im. ž. 〈G prȉpovijētkē, DL prȉpovijētki/prȉpovijētci; mn. N prȉpovijētke, G prȉpovjedākā/prȉpovijētkā/prȉpovijētkī〉 knjiž. 1. 〈jd.〉 prozna književna vrsta duža od novele, a kraća od romana, u kojoj se opisuje više likova povezanih kakvim događajem [~ za djecu; narodna ~] 2. književno djelo koje pripada istoimenoj vrsti; sin. (priča, pripovijest)

im. m. 〈G pripovjedáča, V prȉpovjedāču; mn. N pripovjedáči, G pripovjedáčā〉 1. osoba koja pripovijeda [narodni ~] 2. pisac koji piše književna djela u prozi

im. ž. 〈G pripovjedàčicē; mn. N pripovjedàčice, G pripovjedàčīcā〉 1. žena koja pripovijeda [narodna ~] 2. književnica koja piše književna djela u prozi

prid. 〈G pripovjedàčičina; ž. pripovjedàčičina, s. pripovjedàčičino〉 koji pripada pripovjedačici

prid. 〈G pripovjèdāčkōg(a); ž. pripovjèdāčkā, s. pripovjèdāčkō〉 koji se odnosi na pripovjedače

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. pripòvjedīm, 3. l. mn. pripòvjedē, imp. pripòvjedi, aor. pripòvjedih, prid. r. pripòvjedio, prid. t. pripòvjeđen〉 usmeno iznijeti kakav sadržaj [~ događaje iz prošlosti]; vidski parnjak: pripovijedati

prid. 〈G prȉpovjednōg(a); ž. prȉpovjednā, s. prȉpovjednō〉 koji se odnosi na pripovijedanje [~ tekst; pripovjedna proza]; sin. (naracijski)

im. ž. 〈G prȉpravē; mn. N prȉprave, G prȉprāvā〉 skup radnja koje se čine pri početku obavljanja kojega posla ili zadatka kako bi se mogao uspješno obaviti [~ za nastup; ~ za ispit]; sin. priprema

im. m. 〈G prìprāvka; mn. N prìprāvci, G prìpravākā〉 ono što se pripravilo, napravilo od čega [ljekoviti ~]; sin. (preparat)

prid. 〈G prìprāvna; odr. prìprāvnī, G prìprāvnōg(a); ž. prìprāvna, s. prìprāvno; komp. pripràvnijī〉 koji je pripremljen za što; sin. gotov razg., spreman; ant. nepripravan, nespreman

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpravīm, 3. l. mn. prìpravē, imp. prìpravi, aor. prìpravih, prid. r. prìpravio, prid. t. prìpravljen〉 učiniti što gotovim, dovršenim [~ ručak]; sin. napraviti • prìpraviti (se) 〈prijel.〉 učiniti koga ili što pripremljenim za što [~ djecu za školu; ~ zemljište za gradnju; ~ se za nove napore]; sin. prirediti, pripremiti, ( spraviti), spremiti; vidski paranjak: pripravljati

im. s. 〈G prìpravljānja〉 1. činjenje čega gotovim, dovršenim 2. činjenje koga ili čega pripremljenim za što; sin. pripremanje, priređivanje, spremanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìpravljām, 3. l. mn. prìpravljajū, imp. prìpravljāj, aor. prìpravljah, imperf. prìpravljāh, prid. r. prìpravljao, prid. t. prìpravljān〉 činiti što gotovim, dovršenim [~ ručak] • prìpravljati (se) 〈prijel.〉 činiti koga ili što pripremljenim za što [~ djecu za školu; ~ zemljište za gradnju; ~ se za nove napore]; sin. pripremati, priređivati, ( spravljati), spremati; vidski paranjak: pripraviti

im. ž. 〈N prìprāvnicē; mn. N prìprāvnice, G prìprāvnīcā〉 početnica u kojoj struci, službenica na početku službe

prid. 〈G prìprāvničina; ž. prìprāvničina, s. prìprāvničino〉 koji pripada pripravnici

im. m. 〈N prìprāvnīka, V prìprāvnīče; mn. N prìprāvnīci, G prìprāvnīcā〉 početnik u kojoj struci, službenik na početku službe

im. ž. 〈G priprávnosti, I priprávnošću/priprávnosti〉 osobina onoga koji je pripravan ili svojstvo onoga što je pripravno; sin. spremnost; ant. nepripravnost, nespremnost

im. ž. 〈G prȉpremē; mn. N prȉpreme, G prȉprēmā〉 skup radnja koje se čine pri početku obavljanja kojega posla ili zadatka kako bi se mogao uspješno obaviti [~ za nastup; ~ za ispit]; sin. priprava

im. s. 〈G priprémānja〉 1. činjenje čega gotovim, dovršenim 2. činjenje koga ili čega pripremljenim za što; sin. pripravljanje, priređivanje, spremanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìprēmām, 3. l. mn. priprémajū, imp. priprémi, aor. priprémah, imperf. prìprēmāh, prid. r. priprémao, prid. t. prìprēmān〉 činiti što gotovim, dovršenim [~ ručak] • priprémati (se) 〈prijel.〉 činiti koga ili što pripremljenim za što [~ djecu za školu; ~ zemljište za gradnju; ~ se za nove napore]; sin. pripravljati, priređivati, ( spravljati), spremati; vidski paranjak: pripremiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. prìprēmīm, 3. l. mn. prìprēmē, imp. priprémi, aor. priprémih, prid. r. priprémio, prid. t. prìprēmljen〉 učiniti što gotovim, dovršenim [~ ručak]; sin. napraviti • priprémiti (se) 〈prijel.〉 učiniti koga ili što pripremljenim za što [~ djecu za školu; ~ zemljište za gradnju; ~ se za nove napore]; sin. pripraviti, prirediti, ( spraviti), spremiti; vidski paranjak: pripremati