sintètika | im. ž. 〈G sintètikē, DL sintètici〉 1. umjetne tvari ili umjetno dobiveni proizvodi, npr. tkanine, vlakna, plastične mase i dr. 2. gradivo načinjeno od umjetnih tvari |
sintetizírati | gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sintetìzīrām, 3. l. mn. sintetizírajū, imp. sintetìzīrāj, aor. sintetizírah, imperf. sintetìzīrāh, prid. r. sintetizírao, prid. t. sintetìzīrān〉 1. sastaviti/sastavljati, spojiti/spajati više različitih elemenata ili dijelova u cjelinu 2. biol., kem. proizvesti/proizvoditi sintezom; ant. analizirati; sin. (izvesti sintezu) v. pod izvesti; (izvoditi sintezu) v. pod izvoditi |
sintéza | im. ž. 〈G sintézē; mn. N sintéze, G sintézā〉 1. fil. misaoni postupak koji vodi od jednostavnijega prema složenomu 2. biol., kem. postupak kojim se od jednostavnijih tvari dobivaju složenije; ant. analiza |
sìntēznī | prid. 〈G sìntēznōg(a); ž. sìntēznā, s. sìntēznō〉 koji se odnosi na sintezu |
sínus | im. m. 〈G sínusa; mn. N sínusi, G sínūsā〉 1. anat. izbočenje ili proširenje šupljih organa [nosni sinusi; venski sinusi] 2. mat. funkcija koja luku na jediničnoj kružnici koji je duljine x, a počinje u točki (1,0), pridružuje njezinu ordinatu; ant. kosinus |
sínusnī | prid. 〈G sínusnōg(a); ž. sínusnā, s. sínusnō〉 1. anat. koji se odnosi na sinuse [sinusna upala] 2. mat. koji se odnosi na sinus [sinusne funkcije] |
sínuti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. sȋnē, 3. l. mn. sȋnū, aor. 3. l. jd. sȋnū, prid. r. sínuo〉 1. naglo zasjati [Sinulo je sunce.]; sin. granuti 2. pren. a. naglo, iznenada se pojaviti u svijesti, pasti na pamet [Sinula mi je ideja.] b. pojaviti se kao dobro iza čega lošega [Sinut će bolji život.]; sin. granuti |
sȋnjī | prid. 〈G sȋnjēg(a); ž. sȋnjā, s. sȋnjē〉 koji je boje između sive i modre, sive i plave ili je sive boje [sinje more; ~ galeb] |
sȉpa | im. ž. 〈G sȉpē; mn. N sȉpe, G sȋpā〉 zool. jestiv glavonožac kratka i široka tijela s deset krakova koji može mijenjati boju |
sȉpak | prid. 〈G sìpka; odr. sìpkī, G sìpkōg(a); ž. sìpka, s. sȉpko〉 koji se sastoji od sitnih zrnaca, koji se lako osipa, rasipa [~ teret] |
sȉpati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sȉpām/sȉpljēm, 3. l. mn. sȉpajū/sȉpljū, imp. sȉpāj/sȉplji, aor. sȉpah, imperf. sȉpāh, prid. r. sȉpao, prid. t. sȉpān〉 istresati što rastresito ili sipko [~ brašno u vreću; ~ prašak na ranu] |
sȉpina | im. ž. 〈G sȉpinē; mn. N sȉpine, G sȉpīnā〉 v. dina |
sípiti | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. sípī, 3. l. mn. sípē, aor. 3. l. jd. sȋpī, imperf. 3. l. jd. sípljāše, prid. r. sípio〉 padati u sitnim kapljicama ili pahuljicama [Kiša sipi.; Snijeg sipi.] |
sȉpovina | im. ž. 〈G sȉpovinē; mn. N sȉpovine, G sȉpovīnā〉 sipina kost |
sȉr | im. m. 〈G sȉra, I sȉrom; mn. N sȉrovi, G sȉrōvā〉 mliječni proizvod koji se dobiva od mlijeka posebnim postupkom [kozji ~; kravlji ~; ovčji ~] |
sírak | im. m. 〈G sírka; mn. N sírci, G sȋrākā〉 bot. žitarica tropskih krajeva nalik prosu koja se uzgaja za stočnu i ljudsku hranu |
siréna¹ | im. ž. 〈G sirénē; mn. N siréne, G sirénā〉 tehn. naprava ili uređaj za davanje zvučnih signala [brodska ~; tvornička ~] |
siréna | im. ž. 〈G sirénē; mn. N siréne, G sirénā〉 mit. morska djevojka koja pjevom zavodi mornare, a umjesto donjega dijela tijela ima riblji rep [pjev sirena] |
sirìštara | im. ž. 〈G sirìštarē; mn. N sirìštare, G sirìštārā〉 bot. zeljasta dvosupnica s parnim listovima i dvospolnim cvjetovima [šumska ~] |
sȉrīšte | im. s. 〈G sȉrīšta; mn. N sȉrīšta, G sȉrīštā〉 1. zool. četvrti od četiriju dijelova želudca preživača, najrazvijeniji dio želudca kod mladih preživača koji se hrane mlijekom 2. biol., kem. enzim koji prouzročuje grušanje kazeina, a upotrebljava se za ubrzavanje pretvaranja mlijeka u sir |
sȉročād | zb. im. ž. 〈G sȉročādi〉 skup koji čine dva siročeta ili više njih [dom za ~] |
siròče | im. s. 〈G siròčeta, V sȉroče〉 dijete kojemu je umro jedan roditelj ili oba roditelja |
siròmah | |
siròmahinja | im. ž. 〈G siròmahinjē; mn. N siròmahinje, G siròmahīnjā〉 1. žena koja je siromašna, koja živi u bijedi; sin. siromašica; ant. bogatašica 2. pren. žena koja izaziva žaljenje ili sućut; sin. jadnica; sin. bogica razg., sirotica |
siromàhinjin | prid. 〈G siromàhinjina; ž. siromàhinjina, s. siromàhinjino〉 1. koji pripada ženi koja je siromašna, koja je u bijedi; sin. siromašičin; ant. bogatašičin 2. pren. koji pripada ženi koja izaziva žaljenje ili sućut; sin. jadničin; sin. bogičin razg., sirotičin |
siromášak | im. m. 〈G siromáška, V sȉromāšče; mn. N siromášci, G siròmāšākā〉 hip. siromah od milja |
siròmašan | prid. 〈G siròmašna; odr. siròmašnī, G siròmašnōg(a); ž. siròmašna, s. siròmašno; komp. siromàšnijī〉 1. koji ima malo novca, dobara ili drugih vrijednosti [~ čovjek]; ant. bogat, imućan 2. pren. koji nema dovoljnu količinu potrebnih sastojaka [hrana siromašna vitaminima; tlo siromašno mineralima]; ant. obilan 3. čija je količina mala, kojega ima malo [~ obrok]; sin. čestit, mršav pren., oskudan; ant. bogat, izdašan, obilan |
siròmašica | im. ž. 〈G siròmašicē; mn. N siròmašice, G siròmašīcā〉 žena koja je siromašna, koja živi u bijedi; sin. bogica razg., siromahinja, sirotica; ant. bogatašica |
siromàšičin | prid. 〈G siromàšičina; ž. siromàšičina, s. siromàšičino〉 koji pripada siromašici; sin. bogičin razg., siromahinjin, sirotičin; ant. bogatašičin |
siròmašiti | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. siròmašīm, 3. l. mn. siròmašē, imp. siròmaši, aor. siròmaših, imperf. siròmašāh, prid. r. siròmašio, prid. t. siròmašen〉 1. 〈neprijel.〉 postajati siromašnim [Građani siromaše.] 2. 〈prijel.〉 činiti koga siromašnim [~ stanovnike] |
siròmaštvo | im. s. 〈G siròmaštva〉 1. stanje u kojemu se oskudijeva u svemu [živjeti u siromaštvu]; sin. bijeda, neimaština, nestašica, oskudica; ant. blagostanje 2. pren. nedostatak raznolikosti ili izbora [~ boja; ~ riječi]; ant. bogatstvo, obilje, raskoš |
siròtān | |
siròtica | im. ž. 〈G siròticē; mn. N siròtice, G siròtīcā〉 1. žena koja je siromašna, koja živi u bijedi; sin. siromašica; ant. bogatašica 2. pren. žena koja izaziva žaljenje ili sućut; sin. jadnica; sin. bogica razg., siromahinja |
siròtičin | prid. 〈G siròtičina; ž. siròtičina, s. siròtičino〉 1. koji pripada ženi koja je siromašna, koja je u bijedi; sin. siromašičin; ant. bogatašičin 2. pren. koji pripada ženi koja izaziva žaljenje ili sućut; sin. jadničin; sin. bogičin razg., siromahinjin |
siròtinja | |
siròtīnjskī | prid. 〈G siròtīnjskōg(a); ž. siròtīnjskā, s. siròtīnjskō〉 koji se odnosi na sirotinju [sirotinjska četvrt] |
sȉrotīšte | im. s. 〈G sȉrotīšta; mn. N sȉrotīšta, G sȉrotīštā〉 zavod za smještaj i odgajanje djece bez roditelja ili djece čiji se roditelji ne mogu brinuti o njima |
sȉrov | |
siròvina | im. m. 〈G siròvinē; mn. N siròvine, G siròvīnā〉 razg. osoba koja nije uglađena, koja nema navike lijepoga ponašanja |
sȉrovina | im. ž. 〈G sȉrovinē; mn. N sȉrovine, G sȉrovīnā〉 sirova tvar koja služi kao osnova za proizvodnju čega [prirodne sirovine] |
sìrup | im. m. 〈G sìrupa; mn. N sìrupi, G sȉrūpā〉 1. gusta tekućina koja sadržava veliku količinu otopljenoga šećera 2. gusti voćni sok koji se obično miješa s vodom [~ od malina] 3. farm. pripravak u kojemu je ljekovita tvar pomiješana s koncentriranom otopinom šećera, lijek u obliku guste tekućine [~ protiv kašlja] |
sȉsa | im. ž. 〈G sȉsē; mn. N sȉse, G sȋsā〉 1. anat. mliječna žlijezda za hranjenje mladunčadi u ženka sisavaca 2. razg. v. dojka |
sȉsāl | im. m. 〈G sȉsāla; mn. N sȉsāli, G sȉsālā〉 bot. višegodišnja tropska biljka mesnatih, vlaknastih i trnovitih listova iz kojih se preradbom dobiva konop |
sȉsāljka | |
sȉsānje | im. s. 〈G sȉsānja〉 1. uvlačenje mlijeka iz dojke ili sise ustima, hranjenje mlijekom iz dojke ili sise 2. držanje čega u ustima i uvlačenje kao iz dojke ili sise; sin. dudanje razg. 3. uvlačenje čega s pomoću sisaljke 4. pijenje rilcem zabodenim u tijelo (o krvi) |
sȉsati | gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. sȉsām/sȉšēm, 3. l. mn. sȉsajū/sȉšū, imp. sȉsāj/sȉši, aor. sȉsah, imperf. sȉsāh, prid. r. sȉsao, prid. t. sȉsān〉 1. 〈neprijel.〉 ustima uvlačiti mlijeko iz dojke ili sise, hraniti se mlijekom iz dojke ili sise 2. 〈prijel.〉 a. držati što u ustima i uvlačiti kao iz dojke ili sise [~ palac]; sin. dudati razg. b. uvlačiti što s pomoću sisaljke c. piti rilcem zabodenim u tijelo (o krvi) |
sȉsavac | im. m. 〈G sȉsāvca; mn. N sȉsāvci, G sȉsavācā〉 zool. 1. 〈mn.〉 razred toplokrvnih kralježnjaka koji svoju mladunčad hrane majčinim mlijekom, tijelo im je prekriveno dlakom i uglavnom žive na kopnu, čine ih jednootvori, tobolčari i plodvaši ili pravi sisavci 2. pripadnik istoimenoga razreda ◇ pravi ~ 1. 〈mn.〉 skupina sisavaca koji imaju posteljicu kojom je zametak pričvršćen na maternicu u kojoj se u potpunosti razvija do rođenja 2. pripadnik istoimene skupine; sin. plodvaš |
sìstēm | im. m. → sustav |