prid. 〈G slȉkārskōg(a); ž. slȉkārskā, s. slȉkārskō〉 koji se odnosi na slikare

im. s. 〈G slȉkārstva〉 lik. grana likovne umjetnosti u kojoj se s pomoću linija i boja na plošnoj pozadini daje prikaz zamišljenih ili stvarnih pojava

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȉkām, 3. l. mn. slȉkajū, imp. slȉkāj, aor. slȉkah, imperf. slȉkāh, prid. r. slȉkao, prid. t. slȉkān〉 1. stvarati slike, slikarska djela [~ autoportret; ~ krajolike] 2. praviti sliku s pomoću fotoaparata; sin. fotografirati, škljocati fotoaparatom razg. v. pod škljocati 3. pren. slikovito što opisivati [~ ljude i običaje]; sin. oslikavati

im. ž. 〈G slȉkoprīčē; mn. N slȉkoprīče, G slȉkoprīčā〉 priča u kojoj su pojedine riječi zamijenjene slikama ili crtežima

prid. 〈G slikòvita; odr. slikòvitī, G slikòvitōg(a); ž. slikòvita, s. slikòvito; komp. slikovìtijī〉 1. koji je iznimno lijep i zanimljiv [~ krajolik] 2. pren. koji je izražen u slikama, koji sadržava poruke u prenesenome značenju [~ govor; ~ način izražavanja]; sin. metaforičan; sin. (živopisan)

im. ž. 〈G slikòvitosti, I slikòvitošću/slikòvitosti〉 1. svojstvo onoga što je iznimno lijepo i zanimljivo 2. svojstvo onoga što je izraženo u slikama, što sadržava poruke u prenesenome značenju; sin. metaforičnost

prid. 〈G slȉkōvnōg(a); ž. slȉkōvnā, s. slȉkōvnō〉 koji se odnosi na sliku [slikovno pismo]

im. ž. 〈G slikóvnicē; mn. N slikóvnice, G slikóvnīcā〉 knjiga slika ili crteža za djecu s veoma malo teksta

im. ž. 〈G slȉnē; mn. N slȉne, G slȋnā〉 med. 1. sluzava bezbojna izlučina žlijezda slinovnica koja vlaži usnu šupljinu i omekšava hranu 2. 〈mn.〉 sluz u dišnim putovima u kojoj se zadržavaju strana tijela i oblikuje iscjedak iz nosa; sin. sekret ♦ cure (teku i sl.) sline komu osjeća jaku želju za kim, za čim, žudi za kim, za čim

im. ž. 〈G slinóvnicē; mn. N slinóvnice, G slinóvnīcā〉 anat. žlijezda usne šupljine koja izlučuje slinu

gl. svrš. povr. 〈prez. 3. l. jd. slȉjē se, 3. l. mn. slȉjū se, aor. 3. l. jd. slȋ se, prid. r. m. slȉo se, ž. slíla se, s. slȋlo se, mn. slȋli se, prid. t. slìven〉 1. uliti se jedno u drugo [Sva se voda s krova slila u kanal.] 2. pren. a. spojiti se u jedinstvenu cjelinu [Sve su se misli slile u jednu.]; sin. stopiti se pren. v. pod stopiti b. doći u većoj količini na kakav račun, blagajnu ili drugo platno mjesto [~ u blagajnu; ~ u investicijski fond]; vidski paranjak: slijevati se

im. ž. 〈G slȉtinē; mn. N slȉtine, G slȉtīnā〉 kem. smjesa dviju ili više kovina ili rjeđe kovina i nekovina; sin. (legura)

im. m. 〈G slȋva, L slíva; mn. N slȉvovi, G slȉvōvā〉 v. slijev

prid. 〈G slìvenōg(a); ž. slìvenā, s. slìvenō〉 gram. pri čijemu izgovoru dolazi do potpunoga zatvora prolaza zračne struje koji se zatim postupno otpušta uz zvuk trenja; sin. (afrikatni)

im. m. 〈G slìvenīka; mn. N slìvenīci, G slìvenīkā〉 gram. šumnik pri čijemu izgovoru dolazi do potpunoga zatvora prolaza zračne struje koji se zatim postupno otpušta uz zvuk trenja; sin. (afrikata, polupregradnik)

im. ž. 〈G slobòdē〉 1. mogućnost i pravo da se samostalno misli i radi ono što se želi, stanje bez prisile [boriti se za slobodu; ~ kretanja] 2. stanje onoga koji nije prisilno gdje zadržan [biti na slobodi; pustiti na slobodu; živjeti u slobodi]; ant. zatočeništvo; ant. nesloboda

prid. 〈G slȍbodna; odr. slȍbodnī, G slȍbodnōg(a); ž. slȍbodna, s. slȍbodno; komp. slobòdnijī〉 1. koji sam odlučuje o sebi i svojemu ponašanju [~ čovjek]; ant. neslobodan 2. koji ima slobodu, koji ne ovisi o kome ili čemu [slobodna država; slobodni građani] 3. 〈pozitiv〉 koji je na slobodi, koji nije prisilno gdje zadržan; ant. zatvoren 4. koji nema zapreke [~ pristup; ~ ulaz]; ant. zabranjen 5. koji se može koristiti po vlastitoj volji, u kojemu ne treba raditi ništa određeno [~ dan; slobodno vrijeme] 6. koji nije u braku ili u vezi [~ mladić; slobodna djevojka] 7. koji nije određen nekim pravilima [slobodni stil; slobodno ponašanje]

prid. 〈G slobodòumna; odr. slobodòumnī, G slobodòumnōg(a); ž. slobodòumna, s. slobodòumno; komp. slobodoùmnijī〉 koji je širokih vidika, nesputanih svjetonazora; ant. skučen

im. ž. 〈G slobodòumnosti, I slobodòumnošću/slobodòumnosti〉 osobina onoga koji je slobodouman; ant. skučenost

im. m. 〈G slòga; mn. N slògovi, G slȍgōvā〉 1. gram. najmanja izgovorna jedinica koju čine jedan samoglasnik i jedan ili više suglasnika 2. veličina i vrsta tiskarskih slova

im. ž. 〈G slògē, D slȍzi, A slȍgu〉 razumijevanje i osjećaj zajedništva među više osoba ili skupina [Među njima vlada ~.]; sin. (harmonija), sklad; ant. nesklad, nesloga

prid. 〈G slȍgotvōrna; odr. slȍgotvōrnī, G slȍgotvōrnōg(a); ž. slȍgotvōrna, s. slȍgotvōrno〉 koji tvori slog, koji je nositelj sloga [slogotvorni r]

im. m. 〈G slȍja, L slòju; mn. N slȍjevi, G slȍjēvā〉 1. čvrsti red kakve tvari koji se od druge tvari s kojom je povezan razlikuje kakvim svojstvima [~ zemlje; ~ kamena; ~ masti] 2. skupina ljudi ili članova društvene zajednice koja se prema kakvim obilježjima razlikuje od drugih [društveni ~; građanski ~]

prid. 〈G slojèvita; odr. slojèvitī, G slojèvitōg(a); ž. slojèvita, s. slojèvito〉 1. koji ima više slojeva [slojevita odjeća] 2. pren. koji ima više razina [~ problem]

im. ž. 〈G slojèvitosti, I slojèvitošću/slojèvitosti〉 svojstvo onoga što je slojevito

im. ž. 〈G slójnicē; mn. N slójnice, G slójnīcā〉 v. izohipsa

im. m. 〈G slòma; mn. N slòmovi, G slȍmōvā〉 potpuna propast [vojni ~]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȍmīm, 3. l. mn. slȍmē, imp. slòmi, aor. slòmih, prid. r. slòmio, prid. t. slȍmljen〉 1. silom učiniti da što kruto pukne [~ granu; ~ staklo]; sin. prelomiti 2. padom ili udarcem prouzročiti lom [~ nogu]; sin. (polomiti) ◇ ~ čiji otpor nadvladati koga u kakvu sporu ili sukobu; ~ čiju volju nametnuti svoju volju • slòmiti se 〈povr.〉 1. pretvoriti se u komade zbog djelovanja kakve sile [Štap se slomio.] 2. podleći porazima, izgubiti bitku [Slomio se pod životnim poteškoćama.; Vojska se slomila.]; vidski paranjak: slamati

im. m. 〈G slòna; mn. N slònovi, G slȍnōvā〉 zool. najveći kopneni sisavac plodvaš, biljožder koji ima surlu, kljove i velike lepezaste uši, a živi u krdima [afrički ~; azijski ~]

im. ž. 〈G slònovačē〉 → bjelokost

prid. 〈G slòvāčkōg(a); ž. slòvāčkā, s. slòvāčkō〉 1. koji se odnosi na Slovake i Slovačku 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. službeni jezik u Slovačkoj i narodni jezik Slovaka

prid. 〈G slòvēnskōg(a); ž. slòvēnskā, s. slòvēnskō〉 1. koji se odnosi na Slovence i Sloveniju 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. službeni jezik u Sloveniji i narodni jezik Slovenaca

prid. 〈G slòvīnskōg(a); ž. slòvīnskā, s. slòvīnskō〉 1. koji se odnosi na Slovince 2. 〈u im. funkciji〉 〈jd. m.〉 jez. a. naziv za hrvatski jezik u različitim povijesnim razdobljima b. izumrli slavenski jezik koji se govorio u poljskoj pokrajini Pomeraniji

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. slòvīm, 3. l. mn. slòvē, imp. slòvi, aor. slòvih, imperf. slòvljāh, prid. r. slòvio〉 biti na glasu, biti poznat po čemu [On slovi kao veliki matematičar.]

im. s. 〈G slȍvkānja〉 čitanje čega slovo po slovo, izgovaranje čega glas po glas

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȍvkām, 3. l. mn. slȍvkajū, imp. slȍvkāj, aor. slȍvkah, imperf. slȍvkāh, prid. r. slȍvkao, prid. t. slȍvkān〉 čitati što slovo po slovo, izgovarati što glas po glas

prid. 〈G slȏvnōg(a); ž. slȏvnā, s. slȏvnō〉 koji se odnosi na slova

im. ž. 〈G slóvnicē; mn. N slóvnice, G slóvnīcā〉 v. gramatika

im. s. 〈G slȍva; mn. N slòva, G slóvā, DLI slòvima〉 jez. 1. grafički znak za glas u pismu, znak kojim se zapisuje glas [glagoljična slova; latinično ~] 2. poet. kraći tekst, obično svečani ili uvodni [uvodno ~]; sin. riječ ♦ mrtvo ~ na papiru prazne riječi, nešto zapisano a neostvareno; upisati (zapisati i sl.) zlatnim slovima 〈koga, što〉 zapamtiti koga, što po dobru, odati komu, čemu zasluženo priznanje

im. m. 〈G slȍvopīsa; mn. N slȍvopīsi, G slȍvopīsā〉 jez. v. grafija

prid. 〈G slȍvopīsnōg(a); ž. slȍvopīsnā, s. slȍvopīsnō〉 v. grafijski

prid. 〈G slòžna; odr. slȍžnī, G slȍžnōg(a); ž. slòžna, s. slȍžno; komp. slòžnijī〉 u kojemu vlada sloga, povjerenje i suglasje [složna obitelj]; sin. (harmoničan), skladan; ant. neskladan, nesložan

prid. 〈G slȍžena; odr. slȍženī, G slȍženōg(a); ž. slȍžena, s. slȍženo; komp. složènijī〉 1. koji se teško može shvatiti, obaviti, riješiti [~ zadatak]; sin. (kompliciran); ant. jednostavan 2. koji se sastoji od više dijelova, koji se može rastaviti na sastavne dijelove [složena rečenica]; ant. jednostavan; sin. (kompleksan)

im. ž. 〈G složènicē; mn. N složènice, G složènīcā〉 gram. riječ nastala tvorbenim postupkom slaganja

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȍžīm, 3. l. mn. slȍžē, imp. slòži, aor. slòžih, prid. r. slòžio, prid. t. slȍžen〉 1. a. staviti što jedno uz drugo ili jedno na drugo [~ račune na hrpu; ~ kocke] b. postaviti u red, određenim redom staviti više predmeta na jedno mjesto [~ knjige na policu]; sin. poredati 2. sviti ili postaviti što u određeni oblik tako da bude uredno [~ košulju] 3. postaviti i spojiti dijelove tako da čine cjelinu [~ ormar]; sin. montirati, sklopiti, sastaviti; ant. rasklopiti, rastaviti 4. razg. osmisliti i sastaviti kakvu cjelinu [~ program] ◇ ~ tekst pripremiti tekst za tisak • slòžiti se 〈povr.〉 1. imati kakav odnos [dobro se ~] 2. biti suglasan s kim ili s čim, imati o čemu isto mišljenje kao i tko drugi [~ se s čijim postupkom; ~ se s izborom ravnatelja]; sin. odobriti; vidski paranjak: slagati

pril. 〈komp. slòžnijē〉 u slozi, povjerenju i suglasju [~ živjeti]; sin. skladno; ant. neskladno, nesložno

im. m. 〈G slȕčāja, L slučáju; mn. N slȕčāji/slȕčajevi, G slȕčājā/slȕčajēvā〉 stjecaj okolnosti ili događaj koji nije predviđen ili namjerno planiran [nesretan ~] ◇ u slučaju da uvodi stvarnu pogodbenu surečenicu u zavisnosloženoj rečenici [U slučaju da pitaju za nas, recite im da se jave.]; sin. ako, li, ( ukoliko) ♦ ni u kojemu slučaju nikako, nipošto, nikada; od slučaja do slučaja kako kad, s vremena na vrijeme, ne uvijek jednako, prema okolnostima; prepustiti što slučaju pustiti da stvari idu same od sebe, pustiti da se što dogodi bez utjecaja; pukim slučajem slučajno, bez pravoga razloga; u svakome slučaju svakako, na svaki način; za svaki ~ ako bude potrebno, radi sigurnosti; žalim ~ žao mi je, što se može

prid. 〈G slȕčājna; odr. slȕčājnī, G slȕčājnōg(a); ž. slȕčājna, s. slȕčājno〉 koji je učinjen bez vlastite volje i bez namjere [~ udarac; slučajna radnja]; sin. nehotičan, nehotimičan, nenamjeran; ant. hotimičan, namjeran