pril. bez vlastite volje i bez namjere [~ izazvati nesporazum; ~ udariti]; sin. nehotice, nehotično, nenamjerno; ant. hotimice, hotimično, namjerno

im. ž. 〈G slučájnosti, I slučájnošću/slučájnosti; mn. N slučájnosti, G slučájnostī〉 događaj koji je nastao bez volje i bez namjere sudionika, stjecaj slučajnih okolnosti

im. m. 〈G slúgē, D slȗzi, A slȗgu, V slȗgo; mn. m. ž. N slȗge, G slúgā/slùgū〉 1. osoba koja za plaću obavlja kućne i druge poslove u obitelji i na gospodarstvu [taj ~; ti sluge; te sluge] 2. pren. osoba koja ponizno ispunjava tuđe želje ♦ ne biti ni ~ komu, čemu biti mnogo lošiji od koga, od čega, ne biti ni izdaleka ravan komu, čemu

im. m. 〈G slȗha, L slúhu〉 1. osjetilo koje omogućuje sposobnost primanja i razlikovanja zvukova s pomoću uha [oštećen ~] 2. sposobnost pravilnoga primanja, shvaćanja i izvođenja glazbenih tonova [svirati po sluhu] ♦ imati sluha za što imati razumijevanja za što, imati sposobnosti da se što shvati

im. m. 〈G slùšaoca, V slùšaoče; mn. N slùšaoci, G slùšalācā〉 v. slušatelj

im. ž. 〈G slȕšalicē; mn. N slȕšalice, G slȕšalīcā〉 tehn. uređaj za slušanje zvuka [telefonska ~]

im. s. 〈G slȕšānja〉 1. primanje sluhom 2. nazočenje čemu i praćenje čega 3. ponašanje prema čijim savjetima 4. bivanje poslušnim ili pokornim komu, poštovanje čije volje ili vlasti

prid. 〈G slùšaočeva; ž. slùšaočeva, s. slùšaočevo〉 v. slušateljev

im. ž. 〈G slušaònicē; mn. N slušaònice, G slušaònīcā〉 prostor u kojemu se što sluša

im. m. 〈G slùšatelja; mn. N slùšatelji, G slùšatēljā〉 osoba koja svjesno sluša, prati kakvu slušnu poruku [~ koncerta; ~ radija; ~ predavanja]; sin. (slušalac)

prid. 〈G slùšateljeva; ž. slùšateljeva, s. slùšateljavo〉 koji pripada slušatelju; sin. (slušaočev)

im. ž. 〈G slušatèljicē; mn. N slušatèljice, G slušatèljīcā〉 žena koja svjesno sluša, prati kakvu slušnu poruku

prid. 〈G slušatèljičina; ž. slušatèljičina, s. slušatèljičino〉 koji pripada slušateljici

zb. im. s. 〈G slušatèljstva〉 1. skup svih slušatelja 2. skupina ljudi koji nazoče predavanju u istoimenome prostoru ili slušaju radijski program; sin. (auditorij)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȕšām, 3. l. mn. slȕšajū, imp. slȕšāj, aor. slȕšah, imperf. slȕšāh, prid. r. slȕšao, prid. t. slȕšān〉 1. primati sluhom [~ glazbu; ~ lijepe riječi] 2. biti nazočan i pratiti što [~ predavanja] 3. ponašati se prema čijim savjetima, slijediti koga ili što [~ roditelje; ~ svoje srce] 4. biti poslušan ili pokoran komu, poštovati čiju vlast ili volju [~ šefa; ~ vlast]

im. ž. 〈G slȕškinjē; mn. N slȕškinje, G slȕškīnjā〉 žena koja za plaću obavlja kućne i druge poslove u obitelji i na gospodarstvu

prid. 〈G slȗšnōg(a); ž. slȗšnā, s. slȗšnō〉 koji se odnosi na sluh; sin. auditivni

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. slȗtīm, 3. l. mn. slȗtē, imp. slúti, aor. slútih, imperf. slȗćāh, prid. r. slútio, prid. t. slȗćen〉 nejasno što predviđati, nejasno shvaćati značenje čega [~ problem]; sin. naslućivati, nazirati pren.

im. ž. 〈G slútnjē; mn. N slútnje, G slútnjā/slútnjī〉 1. 〈jd.〉 nejasno predviđanje čega, nejasno shvaćanje značenja čega; sin. naslućivanje, naziranje 2. osjećaj da će se što dogoditi [Muče me zle slutnje.]; sin. predosjećaj

im. ž. 〈G slȗzi, L slúzi, I slȗzju/slȗzi〉 med. ljepljiva tekućina koja prekriva i zaštićuje sluznicu kakva organa

prid. 〈G slȕzava; odr. slȕzavī, G slȕzavōg(a); ž. slȕzava, s. slȕzavo; komp. sluzàvijī〉 koji sadržava sluz [sluzavo tkivo]

im. m. 〈G slȕzāvca; mn. N slȕzāvci, G slȕzavācā〉 zool. 1. 〈mn.〉 koljeno praživotinja iz carstva protista s ljušturom složene građe, žive u slatkim i slanim vodama, u tlu ili kao paraziti 2. pripadnik istoimenoga koljena

im. ž. 〈G slúznicē; mn. N slúznice, G slúznīcā〉 anat. unutrašnji sloj šupljih organa

im. ž. 〈G slùznjačē; mn. N slùznjače, G slȕznjāčā〉 biol. 1. 〈mn.〉 skupina nižih gljiva koje nemaju staničnu stijenku ni stalan oblik, a kreću se plazeći 2. pripadnik istoimene skupine

im. ž. 〈G slùžbē; mn. N slùžbe, G slúžbā/slùžbī〉 1. redoviti rad ili zaposlenje u javnim djelatnostima [godine službe; otpustiti iz službe] 2. posebno organizirana uslužna djelatnost [zimska ~; zdravstvena ~] ◇ euharistijska ~ rel. drugi dio mise; ~ riječi rel. prvi dio mise

prid. 〈G slȕžbena; odr. slȕžbenī, G slȕžbenōg(a); ž. slȕžbena, s. slȕžbeno〉 koji se pridržava određenih pravila ili kriterija; sin. (formalan); ant. (neformalan), neslužben

prid. 〈G slȕžbenōg(a); ž. slȕžbenā, s. slȕžbenō〉 1. koji je povezan s poslom [~ razgovor]; ant. privatni 2. koji je propisan zakonom [~ jezik; ~ pravopis]; ant. neslužbeni

im. ž. 〈G slȕžbenicē; mn. N slȕžbenice, G slȕžbenīcā〉 žena koja je zaposlena u kakvoj službi

prid. 〈G slȕžbeničina; ž. slȕžbeničina, s. slȕžbeničino〉 koji pripada službenici

im. m. 〈G slȕžbenīka, V slȕžbenīče; mn. N slȕžbenīci, G slȕžbenīkā〉 osoba koja je zaposlena u kakvoj službi

im. s. 〈G slúžēnja〉 1. bivanje u čijoj ili kakvoj službi, obavljanje kakve dužnosti 2. donošenje jela ili pića pred koga; sin. posluživanje 3. bivanje dobrim ili prikladnim za što; sin. korištenje 4. obavljanje čega s pomoću čega; sin. korištenje, rabljenje, upotrebljavanje 5. poznavanje u određenoj mjeri

zb. im. ž. 〈G slùžīnčādi〉 više sluga

im. s. 〈G slùžīnčeta〉 sluga ili sluškinja, osoba koja za plaću obavlja kućne i druge poslove u obitelji i na gospodarstvu

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. slȗžīm, 3. l. mn. slȗžē, imp. slúži, aor. slúžih, imperf. slȗžāh, prid. r. slúžio, prid. t. slȗžen〉 1. 〈prijel.〉 a. biti u čijoj ili kakvoj službi, pomagati ili donositi korist [~ gospodara]; sin. koristiti b. donositi jelo ili piće pred koga [~ za stolom]; sin. posluživati 2. 〈neprijel.〉 biti dobrim ili prikladnim za što [Računalo mi služi pri učenju.]; sin. koristiti ◇ ~ misu održavati kršćansko bogoslužje, predvoditi misno slavlje; ~ vojsku biti na služenju vojnoga roka, biti određeno vrijeme u vojsci radi ispunjenja propisane dužnosti prema državi • slúžiti se 〈povr.〉 1. obavljati što s pomoću čega [~ se računalom]; sin. koristiti se v. pod koristiti, rabiti, upotrebljavati 2. poznavati u određenoj mjeri [~ se stranim jezicima; ~ se talijanskim]

im. ž. 〈G sljȅdbē; mn. N sljȅdbe, G sljȇdbā/sljȅdbī〉 skupina ljudi koja ima zajednička vjerska uvjerenja, različita od onih koja su općenito prihvaćena u široj zajednici [bogumilska ~]; sin. sekta

im. ž. 〈G sljȅdbenicē; mn. N sljȅdbenice, G sljȅdbenīcā〉 žena koja uči od koga i slijedi njegov nauk; sin. učenica

prid. 〈G sljȅdbeničina; ž. sljȅdbeničina, s. sljȅdbeničino〉 koji pripada sljedbenici; sin. učeničin

im. m. 〈G sljȅdbenīka, V sljȅdbenīče; mn. N sljȅdbenīci, G sljȅdbenīkā〉 osoba koja uči od koga i slijedi njegov nauk; sin. učenik

prid. 〈G sljèdēćēg(a); ž. sljèdēćā, s. sljèdēćē〉 1. koji dolazi, slijedi za čim [~ događaji]; sin. daljnji 2. koji je prvi na redu [~ mjesec] 3. koji slijedi za ovim [Doći ću ~ put]; sin. idući

im. s. 〈G sljȅmena; mn. N sljemèna, G sljeménā〉 1. grad. vrh krova 2. zem. vršni dio uzvisine

im. ž. 〈G sljèpicē; mn. N sljèpice, G sljȅpīcā〉 žena koja je slijepa, koja ne vidi

prid. 〈G sljèpičina; ž. sljèpičina, s. sljèpičino〉 koji pripada sljepici

im. m. 〈G sljèpića; mn. N sljèpići, G sljȅpīćā〉 zool. 1. 〈mn.〉 porodica guštera sličnih zmiji sa zakržljalim nogama kojima je tijelo prekriveno glatkim ljuskama od sive do tamnosmeđe boje 2. pripadnik istoimene porodice

im. ž. 〈G sljepòćē〉 urođena ili stečena mana oka, oštećenje vidnoga živca ili središta za vid u mozgu

im. ž. 〈G sljepoòčicē〉 anat. bočni dio lubanje između uha i čela

im. m. 〈G sljȅza; mn. N sljȅzovi, G sljȅzōvā〉 bot. ljekovita zeljasta, grmolika ili drvenasta biljka dvosupnica blijedih ljubičastih dvospolnih cvjetova [bijeli ~; crni ~]

prid. 〈G sljȅzova; ž. sljȅzova, s. sljȅzovo〉 1. koji pripada sljezu [~ cvijet] 2. koji je od sljeza [~ čaj]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. smȃžēm, 3. l. mn. smȃžū, imp. smáži, aor. smágah, imperf. smȃgāh, prid. r. smágao, prid. t. smȃgān〉 dolaziti do čega ulažući trud i napor [~ snage]; vidski parnjak: smoći