im. ž. 〈G splȃvi, L splávi, I splȃvlju/splȃvi; mn. N splȃvi, G splávī, DLI splávima〉 plovilo načinjeno od povezanih trupaca ili bačava za prijevoz ljudi i robe na rijekama

im. m. 〈G splavára, V splȁvāru/splȁvāre; mn. N splavári, G splavárā〉 osoba koja vozi splav

im. s. 〈G splavárēnja〉 1. vožnja splavi, prevoženje na splavi 2. sp. sportsko natjecanje u vožnji splavima

prid. 〈G splaváreva; ž. splaváreva, s. splavárevo〉 koji pripada splavaru; sin. splavarov

im. ž. 〈G splavàricē; mn. N splavàrice, G splavàrīcā〉 žena koja vozi splav

prid. 〈G splavàričina; ž. splavàričina, s. splavàričino〉 koji pripada splavarici

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. splàvārīm, 3. l. mn. splàvārē, imp. splavári, aor. splavárih, imperf. splàvārāh, prid. r. splavário〉 voziti splav, prevoziti na splavi

prid. 〈G splavárova; ž. splavárova, s. splavárovo〉 usp. splavarev

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. splètem, 3. l. mn. splètū, imp. splèti, aor. splètoh, prid. r. splȅo, prid. t. splèten〉 1. pravilnim presavijanjem izraditi što [~ pletenicu; ~ vijenac]; ant. rasplesti 2. pren. spojiti što u kakvu cjelinu [~ rodoljublje sa stranačkom ideologijom] • splȅsti se 〈povr.〉 obaviti se oko čega [Bršljan se spleo oko debla.]

im. m. 〈G splèta; mn. N splètovi, G splȅtōvā〉 1. ono što je međusobno spleteno [~ granja i šiblja] 2. anat. međusobno isprepleteni dijelovi tkiva [~ živaca] 3. pren. niz međusobno povezanih elemenata, niz elemenata koji djeluju jedan na drugi [~ događaja; ~ okolnosti; ~ slučajnosti]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. splòšćujēm, 3. l. mn. splòšćujū, imp. splòšćūj, aor. splošćívah, imperf. splòšćīvāh, prid. r. splošćívao, prid. t. splòšćīvān〉 činiti plosnatim • splošćívati se 〈povr.〉 postajati plosnatim; sin. (spljošćivati); vidski paranjak: sploštiti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. splȏštīm, 3. l. mn. splȏštē, imp. splóšti, aor. splóštih, prid. r. splóštio, prid. t. splȏšten〉 učiniti plosnatim • splóštiti se 〈povr.〉 postati plosnatim; sin. (spljoštiti); vidski paranjak: splošćivati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spljòšćujēm, 3. l. mn. spljòšćujū, imp. spljòšćūj, aor. spljošćívah, imperf. spljòšćīvāh, prid. r. spljošćívao, prid. t. spljòšćīvān〉 v. splošćivati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spljȏštīm, 3. l. mn. spljȏštē, imp. spljóšti, aor. spljóštih, prid. r. spljóštio, prid. t. spljȏšten〉 v. sploštiti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spočìtāvām, 3. l. mn. spočitávajū, imp. spočìtāvāj, aor. spočitávah, imperf. spočìtāvāh, prid. r. spočitávao, prid. t. spočìtāvān〉 upućivati komu prigovor [~ bratu lijenost]; sin. prigovarati; vidski paranjak: spočitnuti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spòčitnēm, 3. l. mn. spòčitnū, imp. spòčitni, aor. spòčitnuh, prid. r. spòčitnuo, prid. t. spòčitnūt〉 uputiti komu prigovor [~ bratu lijenost]; sin. prigovoriti; vidski paranjak: spočitavati

im. ž. 〈G spȍdobē; mn. N spȍdobe, G spȍdōbā〉 pogr. neobična osoba [čudna ~]

im. m. 〈G spȍja, L spòju; mn. N spȍjevi, G spȍjēvā〉 1. cjelina nastala udruživanjem pojava, svojstava, predmeta, ljudi i sl. [~ različitosti] 2. mjesto na kojemu se dijelovi spajaju u cjelinu [~ cijevi] 3. ono čime se što priključuje, spaja; sin. priključak 4. kem. tvar sastavljena od molekula koje sadržavaju atome dvaju ili više elemenata ◇ aciklički ~ organski spoj u kojemu su atomi ugljika poredani u nizove ili lance; nezasićeni ~ organski spoj u kojemu su atomi ugljika vezani dvostrukom ili trostrukom vezom te je reaktivniji i manje stabilan od zasićenoga spoja; zasićeni ~ organski spoj koji u molekuli sadržava maksimalan broj atoma vodika ili kojega drugog odgovarajućeg elementa 5. razg. ljubavni sastanak [imati ~] ◇ kratki ~ fiz. kontakt suprotnih električnih polova u strujnome krugu pri čemu nastaje struja velike jakosti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spȍjīm, 3. l. mn. spȍjē, imp. spòji, aor. spòjih, prid. r. spòjio, prid. t. spȍjen〉 1. od samostalnih dijelova načiniti cjelinu [~ manje razrede u jedan]; ant. razdvojiti 2. uspostaviti odnos među kim ili čim [~ suradnike; ~ tvrtke]; sin. povezati pren. 3. biti vezom između udaljenih dijelova, odvojenih pojmova, stvari ili osoba [Cesta je spojila istočni i zapadni dio Solina.; Ljubav prema glazbi će ih spojiti.] • spòjiti se 〈povr.〉 pristupiti kakvu sustavu ili uređaju [~ se na internet]; sin. priključiti se v. pod priključiti; vidski paranjak: spajati

prid. 〈G spòjiva; odr. spòjivī, G spòjivōg(a); ž. spòjiva, s. spòjivo〉 koji je u skladu s čim, koji odgovara čemu; sin. (kompatibilan), sukladan; ant. (nekompatibilan), nespojiv, nesukladan 

im. ž. 〈G spójnicē; mn. N spójnice, G spójnīcā〉 1. sredstvo kojim se spajaju dva elementa 2. pravop. pravopisni znak i razgodak (-) koji se piše na kraju retka ako se riječ prekida i nastavlja u sljedećemu retku, u polusloženicama i pri sklanjanju pokrata

im. m. 〈G spòkoja〉 stanje psihičkoga mira, bez briga i uzbuđenja [osjećati ~]; ant. nespokoj

prid. 〈G spòkōjna; odr. spòkōjnī, G spòkōjnōg(a); ž. spòkōjna, s. spòkōjno; komp. spokòjnijī〉 1. koji je ispunjen spokojem [~ život; ~ čovjek] 2. koji je odraz unutrašnjega mira i osjećaja sigurnosti [~ izraz lica; ~ pogled; ~ san]; sin. miran; ant. nemiran, nespokojan 

im. ž. 〈G spokójnosti, I spokójnošću/spokójnosti〉 osobina onoga koji je spokojan ili svojstvo onoga što je spokojno; ant. nespokojnost

im. s. 1. → spokoj 2. → spokojnost

im. m. 〈G spȏla, L spólu; mn. N spȍlovi, G spȍlōvā〉 biol. skup obilježja po kojima se razlikuju muška i ženska jedinka [muški ~; ženski ~] ♦ jači ~ muškarci; slabiji (ljepši) ~ žene

prid. 〈G spȏlnōg(a); ž. spȏlnā, s. spȏlnō〉 1. koji se odnosi na spol [~ organ] 2. koji se odnosi na spolnost [spolna zrelost; ~ život; ~ nagon]; sin. (seksualni)

im. ž. 〈G spólnosti, I spólnošću/spólnosti〉 tjelesne i mentalne funkcije vezane uz spol; sin. (seksualnost)

im. s. 〈G spolòvila; mn. N spolòvila, G spolòvīlā〉 anat. organ koji služi za reprodukciju [žensko ~; muško ~]; sin. spolni organ v. pod organ

im. m. 〈G spȍmena; mn. N spȍmeni, G spȍmēnā〉 1. predodžba u svijesti o kojemu liku ili događaju iz prošlosti [~ na prijatelja]; sin. sjećanje 2. predmet koji podsjeća na koga ili što [Ova je slika ~ na mojega oca.]; sin. uspomena 3. navođenje čega, kratko podsjećanje na što [Nije bilo ni spomena o ratu.]; sin. spominjanje ◇ u ~ kako bi se očuvala uspomena ♦ nije vrijedan spomena (govora), usp. govor

im. m. 〈G spoménka; mn. N spoménci, G spòmēnākā〉 v. potočnica

im. m. 〈G spȍmenāra, I spȍmenārom/spȍmenārem; mn. N spȍmenāri, G spȍmenārā〉 bilježnica u koju čiji prijatelji upisuju kakav tekst i/ili izrađuju crtež i upisuju svoje ime radi čuvanja uspomene na zajedničke dane

im. m. 〈G spȍmendāna; mn. N spȍmendāni, G spȍmendānā〉 dan spomena na koga ili na koji događaj

im. ž. 〈G spȍmenicē; mn. N spȍmenice, G spȍmenīcā〉 1. knjiga koja se izdaje kao uspomena na koga ili kakav događaj 2. odličje ili dokument koji se dodjeljuje za posebne zasluge [~ za sudjelovanje u Domovinskome ratu]

prid. 〈G spȍmeničkōg(a); ž. spȍmeničkā, s. spȍmeničkō〉 koji se odnosi na spomenike

prid. 〈G spȍmeničkōg(a); ž. spȍmeničkā, s. spȍmeničkō〉 koji se odnosi na spomenice

im. m. 〈G spȍmenīka; mn. N spȍmenīci, G spȍmenīkā〉 1. skulptura podignuta u spomen na koga ili na koji događaj [~ braniteljima domovine] 2. nadgrobna ploča [~ u mramoru] 3. materijalna baština iz prošlosti koja svjedoči o vremenu, načinu života i kulturi kojega razdoblja [pisani ~; ~ kulture]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spòmēnēm, 3. l. mn. spòmēnū, imp. spoméni, aor. spoménuh, prid. r. spoménuo, prid. t. spòmēnūt〉 1. navesti čije ime ili naziv [~ dječaka]; vidski parnjak: spominjati 2. kratko i bez mnogo obavijesti iznijeti što o kome ili čemu [~ sve učenike u razredu; ~ sve bitne događaje]; vidski parnjak: spominjati • spoménuti se 〈povr.〉 zast. v. prisjetiti se, sjetiti se

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spòminjēm, 3. l. mn. spòminjū, imp. spòminji, aor. spòminjah, imperf. spòminjāh, prid. r. spòminjao, prid. t. spòminjān〉 1. navesti čije ime ili naziv [~ dječaka] 2. kratko i bez mnogo obavijesti iznijeti što o kome ili čemu [~ sve učenike u razredu; ~ sve bitne događaje]; vidski paranjak: spomenuti

im. ž. 〈G spȍnē; mn. N spȍne, G spȏnā〉 1. predmet kojim se što spaja ili povezuje [~ na torbi]; sin. kopča 2. gram. riječ koja u rečenici povezuje imenski predikat sa subjektom, najčešće oblik glagola biti; sin. (kopula)

prid. 〈G spȍntāna; odr. spȍntānī, G spȍntānōg(a); ž. spȍntāna, s. spȍntāno; komp. spontànijī〉 1. koji se ponaša prirodno, koji se ne pretvara [spontan muškarac] 2. koji je nastao u trenutku, bez prethodnoga razmišljanja [spontani razgovor; spontana šala] 3. koji je nastao bez prethodnoga dogovora ili utvrđenih pravila [spontani otpor; spontana zabava] 4. koji se dogodio bez čijega pristanka ili volje [spontani pobačaj]

im. ž. 〈G spȍntānosti, I spȍntānošću/spȍntānosti〉 osobina onoga koji je spontan ili svojstvo onoga što je spontano

im. m. 〈G spȍnzora, V spȍnzore; mn. N spȍnzori, G spȍnzōrā〉 v. pokrovitelj

im. ž. 〈G spȍnzoricē; mn. N spȍnzorice, G spȍnzorīcā〉 v. pokroviteljica

prid. 〈G spȍnzoričina; ž. spȍnzoričina, s. spȍnzoričino〉 v. pokroviteljičin

prid. 〈G spȍnzorskōg(a); ž. spȍnzorskā, s. spȍnzorskō〉 v. pokroviteljski

im. s. 〈G spȍnzōrstva〉 v. pokroviteljstvo

im. m. 〈G spòra, I spòrom; mn. N spòrovi, G spȍrōvā〉 1. oštar razgovor dviju ili više osoba u kojemu svatko brani svoje mišljenje ili se zauzima za što; sin. prijepor 2. postupak koji se vodi pred sudom između stranaka u sukobu [sudski ~]