sprȅtnōst | im. ž. 〈G sprȅtnosti, I sprȅtnošću/sprȅtnosti〉 osobina onoga koji je spretan ili svojstvo onoga što je spretno; ant. nespretnost |
sprézānje | im. s. 〈G sprézānja〉 gram. promjena glagola po licima u kojemu vremenu ili načinu; sin. (konjugacija) |
sprézati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sprȇžēm, 3. l. mn. sprȇžū, imp. spréži, aor. sprézah, imperf. sprȇzāh, prid. r. sprézao, prid. t. sprȇzān〉 gram. mijenjati glagol po licima u kojemu vremenu ili načinu; sin. (konjugirati) |
sprèziv | prid. 〈G sprèziva; odr. sprèzivī, G sprèzivōg(a); ž. sprèziva, s. sprèzivo〉 koji se može sprezati; ant. nespreziv |
sprijatèljiti se | gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. sprijàteljīm se, 3. l. mn. sprijàteljē se, imp. sprijatèlji se, aor. sprijatèljih se, prid. r. sprijatèljio se〉 1. postati prijateljem komu, sklopiti s kim prijateljstvo [Sprijateljio sam se s Marom.] 2. postati prijateljima, uzajamno sklopiti prijateljstvo [Mara i ja smo se sprijateljili.] |
sprijȇčenōst | im. ž. 〈G sprijȇčenosti, I sprijȇčenošću/sprijȇčenosti〉 nemogućnost da se učini ono što se mora ili želi [dugoročna ~; privremena ~] |
sprijéčiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sprijȇčīm, 3. l. mn. sprijȇčē, imp. sprijéči, aor. sprijéčih, prid. r. sprijéčio, prid. t. sprijȇčen〉 učiniti da se što ne dogodi, ne ostvari ili ne razvije [~ koga u njegovu naumu; ~ pobunu]; sin. (blokirati); vidski parnjak: sprečavati |
sprijȇda | |
spròvod | |
sprȗd | im. m. → prud |
spȑžiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spȑžīm, 3. l. mn. spȑžē, imp. spȑži, aor. spȑžih, prid. r. spȑžio, prid. t. spȑžen〉 1. v. ispržiti 2. uništiti vrelinom [Sunce je spržilo travu.] 3. pren., razg. prenijeti sadržaj s jednoga elektroničkog medija na drugi [~ CD] |
spȗst | im. m. 〈G spȗsta, L spústu; mn. N spȕstovi, G spȕstōvā〉 1. v. strmina 2. 〈jd.〉 sp. skijaška disciplina u kojoj se natjecatelji velikom brzinom spuštaju niz veoma strmu stazu određene dužine |
spùstiti | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spȕstīm, 3. l. mn. spȕstē, imp. spùsti, aor. spùstih, prid. r. spùstio, prid. t. spȕšten〉 1. pomaknuti, premjestiti što s višega na niži položaj [~ knjigu s police]; sin. skinuti; ant. dignuti, podignuti 2. pomaknuti, premjestiti što iz okomitoga u vodoravan položaj ili prema vodoravnomu položaju [~ brklju]; ant. dignuti, podignuti 3. učiniti da što poprimi manju visinu ili vrijednost [~ cijenu; ~ plaću; ~ temperaturu]; sin. sniziti; ant. povisiti, dignuti, podignuti • spùstiti se 〈povr.〉 1. premjestiti se s višega na niži položaj, s višega na niže mjesto [~ se sa stolca]; sin. sići; ant. dignuti se v. pod dignuti, podignuti se v. pod podignuti, popeti se, uspeti se 2. 〈3. l.〉 a. postati nižim [Temperatura se spustila.; Voda se spustila.]; sin. sniziti se v. pod sniziti; ant. dignuti se v. pod dignuti, narasti, podignuti se v. pod podignuti, povisiti se v. pod povisiti, porasti b. obaviti sa svih strana, u potpunosti prekriti [Magla se spustila na grad.]; sin. naleći pren.; vidski paranjak: spuštati |
spúštānje | im. s. 〈G spúštānja〉 1. pomicanje, premještanje čega s višega na niži položaj; sin. skidanje; ant. dizanje, podizanje 2. pomicanje, premještanje čega iz uspravnoga u vodoravan ili prema vodoravnomu položaju; ant. dizanje, podizanje 3. činjenje da što poprimi manju visinu ili vrijednost; sin. snizivanje, snižavanje; ant. dizanje, podizanje, povisivanje 4. premještanje s višega na niži položaj, s višega na niže mjesto; sin. silaženje; ant. dizanje, podizanje, penjanje, uspinjanje 5. postajanje nižim; sin. snizivanje, snižavanje; ant. dizanje, podizanje, povisivanje 6. pren. bivanje koso položenim, protezanje od višega do nižega mjesta |
spúštati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spȗštām, 3. l. mn. spúštajū, imp. spȗštāj, aor. spúštah, imperf. spȗštāh, prid. r. spúštao, prid. t. spȗštān〉 1. pomicati, premještati što s višega na niži položaj [~ knjigu s police]; sin. skidati; ant. dignuti, podignuti; vidski parnjak: spustiti 2. pomicati, premještati što iz uspravnoga u vodoravan ili prema vodoravnomu položaju [~ brklju]; ant. dignuti, podignuti; vidski parnjak: spustiti 3. činiti da što poprimi manju visinu ili vrijednost [~ cijenu; ~ plaću; ~ temperaturu]; sin. snizivati, snižavati; ant. dizati, podizati, povisivati; vidski parnjak: spustiti • spúštati se 〈povr.〉 1. premještati se s višega na niži položaj, s višega na niže mjesto [~ sa stolca]; sin. silaziti; ant. dizati se v. pod dizati, podizati se v. pod podizati, penjati se, uspinjati se; vidski parnjak: spustiti se v. pod spustiti 2. 〈3. l.〉 a. postajati nižim [Temperatura se spušta.; Voda se spušta.]; sin. snizivati se v. pod snizivati; ant. dizati se v. pod dizati, podizati se v. pod podizati, povisivati se v. pod povisivati, rasti; vidski parnjak: spustiti se v. pod spustiti b. postupno nastajati [Magla se spušta na grad.]; vidski parnjak: spustiti se v. pod spustiti 3. biti koso položen, protezati se od višega do nižega mjesta [Južna se strana brda spušta.; Kosa mu se spušta na čelo.] |
spùtati | gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spȕtām, 3. l. mn. spȕtajū, imp. spùtāj, aor. spùtah, prid. r. spùtao, prid. t. spȕtān〉 1. konopcem ili kakvom vezicom omotati i učvrstiti komu ruke ili noge da se ne može micati [~ zatvorenike] 2. pren. onemogućiti koga u razvoju ili kretanju; vidski paranjak: sputavati |
sputávati | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. spùtāvām, 3. l. mn. sputávajū, imp. spùtāvāj, aor. sputávah, imperf. spùtāvāh, prid. r. sputávao, prid. t. spùtāvān〉 1. konopcem ili kakvom vezicom omatati i učvršćivati komu ruke ili noge da se ne može micati [~ zatvorenike] 2. pren. onemogućivati koga u razvoju ili kretanju; vidski paranjak: sputati |
spȕžva | im. ž. 〈G spȕžvē; mn. N spȕžve, G spȕžāvā/spȗžvā/spȕžvī〉 1. zool. a. 〈mn.〉 koljeno vodenih višestaničnih životinja jednostavne građe koje nemaju usni otvor, probavilo i dišne organe, dvospolci su, žive pričvršćeni za podlogu i imaju tijelo sa sitnim šupljinama koje imaju veliku sposobnost upijanja b. pripadnik istoimene porodice [ljubičasta ~; obična ~] 2. proizvod za pranje i brisanje dobiven preradbom od životinja iz istoimene porodice 3. proizvod za pranje i brisanje od umjetnoga gradiva nalik na životinju iz istoimene porodice [~ za pranje posuđa] |
spȕžvār | im. m. 〈G spȕžvāra, V spȕžvāru/spȕžvāre; mn. N spȕžvāri, G spȕžvārā〉 osoba koja uzgaja i prerađuje spužve |
spȕžvārev | prid. 〈G spȕžvāreva; ž. spȕžvāreva, s. spȕžvārevo〉 koji pripada spužvaru; sin. spužvarov |
spȕžvarica | im. ž. 〈G spȕžvaricē; mn. N spȕžvarice, G spȕžvarīcā〉 žena koja uzgaja i prerađuje spužve |
spȕžvaričin | prid. 〈G spȕžvaričina; ž. spȕžvaričina, s. spȕžvaričino〉 koji pripada spužvarici |
spȕžvārov | prid. 〈G spȕžvārova; ž. spȕžvārova, s. spȕžvārovo〉 usp. spužvarev |
spužvárstvo | im. s. 〈G spužvárstva〉 gosp. djelatnost uzgoja i preradbe spužava |
srȃm | im. m. 〈G srȃma, L srámu〉 mučan, neugodan osjećaj krivnje, zbunjenosti ili pretjerane osjetljivosti koji nastaje kao posljedica svijesti o vlastitoj pogrešci, povredi običaja, osobnoj osjetljivosti, nesigurnosti i sl. [crvenjeti od srama]; sin. stid |
sramèžljiv | prid. 〈G sramèžljiva; odr. sramèžljivī, G sramèžljivōg(a); ž. sramèžljiva, s. sramèžljivo; komp. sramežljìvijī〉 1. koji često osjeća sram, koji se često srami [sramežljivo dijete] 2. koji odražava sram [sramežljiva primjedba; sramežljivo protivljenje]; sin. stidljiv |
sramèžljivōst | im. ž. 〈G sramèžljivosti, I sramèžljivošću/sramèžljivosti〉 osobina onoga koji je sramežljiv ili svojstvo onoga što je sramežljivo; sin. stidljivost |
srámiti se | gl. nesvrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. srámīm se, 3. l. mn. srámē se, imp. srámi se, aor. srámih se, imperf. srámljāh se, prid. r. srámio se〉 osjećati sram [~ svojih djela]; sin. stidjeti se |
sramòta | im. ž. 〈G sramòtē; mn. N sramòte, G sramótā〉 posljedica lošega ili sramotnoga postupka; sin. ljaga |
sramòtiti | gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. sramòtīm, 3. l. mn. sramòtē, imp. sramòti, aor. sramòtih, imperf. sramòćāh, prid. r. sramòtio, prid. t. sràmoćen〉 nanositi komu sramotu [~ roditelje] • sramòtiti se 〈povr.〉 izlagati se sramoti [~ se pred razredom] |
srástānje | im. s. 〈G srástānja〉 spajanje, sastavljanje rastom; sin. srašćivanje |
srástati | gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. srȃstā, 3. l. mn. srástajū, aor. 3. l. jd. srásta, imperf. 3. l. jd. srȃstāše, prid. r. srástao〉 spajati se, sastavljati se rastući [Kost srasta nakon prijeloma.]; sin. srašćivati; vidski parnjak: srasti |
srȃsti | gl. svrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. sráste, 3. l. mn. srástū, aor. 3. l. jd. srȃste, prid. r. m. srȃstao, ž. srásla, s. srȃslo, mn. srȃsli, prid. t. srȃšten〉 spojiti se, sastaviti se rastući [Kost je srasla nakon prijeloma.]; vidski parnjak: srastati, srašćivati |
srašćívānje | im. s. 〈G srašćívānja〉 usp. srastanje |
srašćívati | |
srázmjēran | prid. → razmjeran |
srbìzam | im. m. 〈G srbìzma; mn. N srbìzmi, G srbìzāmā〉 jez. riječ srpskoga podrijetla posuđena u koji drugi jezik i prilagođena njegovu jezičnom sustavu |
sȑcast | prid. 〈G sȑcasta; odr. sȑcastī, G sȑcastōg(a); ž. sȑcasta, s. sȑcasto〉 koji je nalik srcu [srcasto lice]; sin. srcolik |
sȑce | im. s. 〈G sȑca; mn. N sȑca, G sȑdācā/sȓcā〉 1. anat. šuplji mišićni organ u prsnome košu koji ritmičnim stezanjem i opuštanjem odvodi krv po čitavome tijelu 2. pren. a. unutrašnji, mekši dio čega [~ jabuke; ~ lubenice; ~ olovke]; sin. sredina b. središnji, najvažniji dio čega [~ Europe] c. draga osoba ♦ bez srca bezosjećajan, hladan, zao; dirnuti (taknuti) koga u ~ ganuti koga, probuditi osjećaje u kome; dobra (meka) srca dobar, osjećajan, pun razumijevanja; imati junačko ~ biti hrabar; koliko 〈god〉 ti ~ (duša) želi (zaželi, hoće) koliko 〈god〉 želiš (hoćeš), veoma mnogo, u velikim količinama; leži na srcu komu što veoma je važno komu što, veoma je stalo komu do čega; od 〈svega〉 srca [željeti, čestitati, zahvaliti itd.] srdačno, iskreno, velikodušno [željeti, čestitati, zahvaliti itd.]; osvojiti čije ~ pridobiti čiju, ljubav, izboriti se za čiju ljubav; otvoriti 〈svoje〉 ~ komu iskreno sve ispričati komu; primati (uzimati) 〈k〉 srcu što ozbiljno shvaćati što; prirasti 〈k〉 srcu komu postati drag (blizak) komu; slomiti komu ~ učiniti koga nesretnim (žalosnim); smijati se od srca smijati se veselo (glasno); ~ je na mjestu komu osjeća se tko mirnim i zadovoljnim; ~ je sišlo u pete komu jako se prestrašio tko; ~ se para (kida, cijepa) komu očajan je tko, osjeća tko veliku tugu; ~ se steže (steglo, stislo i sl.) komu osjeća (osjetio je) tko tjeskobu (tugu, nelagodu); svim srcem iskreno, rado; tvrda srca bezosjećajan, hladan, okrutan |
srcòlik | prid. 〈G srcòlika; odr. srcòlikī, G srcòlikōg(a); ž. srcòlika, s. srcòliko〉 koji je nalik srcu [srcoliko lice]; sin. srcast |
sr̀čan | prid. 〈G sr̀čana; odr. sr̀čanī, G sr̀čanōg(a); ž. sr̀čana, s. sr̀čano; komp. srčànijī〉 koji je pun hrabrosti ili volje za što [~ mladić] |
sȑčānka | im. ž. 〈G sȑčānkē, DL sȑčānki; mn. N sȑčānke, G sȑčānkā/sȑčānkī〉 zool. jestivi školjkaš veoma izbrazdane, široke, polukuglaste školjke koji živi u pjeskovitome dnu |
sr̀čika | im. ž. 〈G sr̀čikē, DL sr̀čici/sr̀čiki; mn. N sr̀čike, G sȑčīkā〉 bot. središnji mekani dio izdanka, primarno trajno tkivo |
sȑdāčan | prid. 〈G sȑdāčna; odr. sȑdāčnī, G sȑdāčnōg(a); ž. sȑdāčna, s. sȑdāčno; komp. srdàčnijī〉 1. koji je ugodan u ophođenju s ljudima [srdačna osoba] 2. koji odražava čiju ugodnost u ophođenju s ljudima [~ pozdrav; srdačno pismo]; sin. ljubazan; ant. neljubazan, osoran |
sȑdāčno | pril. 〈G srdàčnijē〉 tako da odražava ugodnost u ophođenju s ljudima [~ odgovoriti]; sin. ljubazno; ant. neljubazno, osorno |
sȑdāčnōst | im. ž. 〈G sȑdāčnosti, I sȑdāčnošću/sȑdāčnosti〉 osobina onoga koji je srdačan ili svojstvo onoga što je srdačno; sin. ljubaznost; ant. neljubaznost, osornost |
sȑdāšce | im. s. 〈G sȑdāšca; mn. N sȑdāšca, G sȑdāšcā〉 1. um. malo srce 2. hip. drag čovjek ili dijete od milja |
sr̀dela | im. ž. 〈G sr̀delē; mn. N sr̀dele, G sȑdēlā〉 zool. mala jestiva morska koštunjača plavih ili zelenih leđa te srebrnastih i zlatastih bokova i trbuha |