prid. 〈G strȏncijeva; ž. strȏncijeva, s. strȏncijevo〉 kem. 1. koji pripada stronciju [~ atom] 2. koji sadržava stroncij [~ bromid; ~ karbonat]

im. m. 〈G stròpa; mn. N stròpovi, G strȍpōvā〉 ravna, gornja ploha prostorije [nizak ~; visok ~; spušteni ~]

prid. 〈G strȍpnōg(a); ž. strȍpnā, s. strȍpnō〉 koji se odnosi na strop [stropna svjetiljka; stropna konstrukcija]

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. stropòštām se, 3. l. mn. stropòštajū se, imp. stropòštāj se, aor. stropòštah se, prid. r. stropòštao se〉 pasti, srušiti se s treskom [~ niza stube]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. str̀pām, 3. l. mn. str̀pajū, imp. str̀pāj, aor. str̀pah, prid. r. str̀pao, prid. t. stȑpān〉 1. trpajući spremiti što kamo [~ igračke u kutiju] 2. razg. silom zatvoriti [~ u ludnicu; ~ u zatvor]

gl. svrš. povr. 〈prez. 1. l. jd. stȓpīm se, 3. l. mn. stȓpē se, imp. stŕpi se, aor. stŕpjeh se, prid. r. m. stŕpio se, ž. stŕpjela se, s. stŕpjelo se, mn. stŕpjeli se〉 strpljivo podnijeti što ili pričekati da se što dogodi [Strpi se malo!]

im. s. 〈G strpljénja〉 sposobnost podnošenja čega ili čekanja da se što dogodi [izgubiti ~]

prid. 〈G str̀pljiva; odr. str̀pljivī, G str̀pljivōg(a); ž. str̀pljiva, s. str̀pljivo; komp. strpljìvijī〉 1. koji je miran i ustrajan u čemu, koji ne gubi strpljenje [~ bolesnik] 2. koji odražava mirnoću i ustrajnost u čemu, koji odražava strpljenje [strpljivo očekivanje]; ant. nestrpljiv

pril. 〈komp. strpljìvijē〉 s velikim strpljenjem, bez izrazite želje da se nešto što prije dogodi [~ čekati]; ant. nestrpljivo

im. ž. 〈G str̀pljivosti, I str̀pljivošću/str̀pljivosti〉 osobina onoga koji je strpljiv ili svojstvo onoga što je strpljivo; ant. nestrpljivost

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. str̀šīm, 3. l. mn. str̀šē, imp. str̀ši, aor. str̀ših, imperf. str̀šāh, prid. r. str̀šio〉 1. isticati se visinom, izdvajati se u kakvu okolišu [Dimnjaci strše nad gradom.; Kosa mu strši.] 2. pren. biti izrazito drukčiji od ostalih, izdvajati se čime od drugih [Svojim znanjem strši među ostalima.]

im. m. 〈G stȑšljena; mn. N stȑšljenovi/stȑšljeni, G stȑšljenōvā/stȑšljēnā〉 zool. opnokrilac proširene glave i prsa sa smeđim ili crvenim šarama, bolnoga uboda

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. strȇm/stȁrēm, 3. l. mn. strȗ/stȁrū, imp. strȉ/stàri, aor. stȑh/strȁh, 3. l. jd. stȑ/strȁ, prid. r. m. strȏ/strȁo, ž. stŕla/strála, s. stȓlo/strȃlo, mn. stȓli/strȃli, prid. t. stȓt/str̀ven, pril. p. stȓvši/strȃvši〉 poet. usp. satrti

im. m. 〈G strúčka; mn. N strúčci, G strȗčākā〉 1. um. mali struk; sin. kitica 2. bot. dio tijela gljive koji nosi klobuk

prid. 〈G strȕčna; odr. strȕčnī, G strȕčnōg(a); ž. strȕčna, s. strȕčno; komp. strùčnijī〉 1. koji zna svoj posao, koji dobro poznaje svoju struku [stručna osoba] 2. koji je u skladu s pravilima struke [~ popravak]; ant. nestručan

prid. 〈G strȕčnōg(a); ž. strȕčnā, s. strȕčnō〉 koji se odnosi na struku [~ rječnik]; sin. strukovni

pril. 〈komp. strùčnijē〉 u skladu s pravilima struke [~ popraviti]; ant. nestručno

im. ž. 〈G strȕčnosti, I strȕčnošću/strȕčnosti〉 osobina onoga koji je stručan ili svojstvo onoga što je stručno; ant. nestručnost

im. m. 〈G strȕčnjāka, V strȕčnjāče; mn. N strȕčnjāci, G strȕčnjākā〉 osoba koja je školovanjem stekla znanja i vještine potrebne za rad u kojoj struci; sin. (ekspert, specijalist); ant. laik pren., nestručnjak

im. ž. 〈G stručnjàkinjē; mn. N stručnjàkinje, G stručnjàkīnjā〉 žena koja je školovanjem stekla znanja i vještine potrebne za rad u kojoj struci; sin. (ekspertica, stručnjakinja); ant. laikinja pren., nestručnjakinja

prid. 〈G stručnjàkinjina; ž. stručnjàkinjina, s. stručnjàkinjino〉 koji pripada stručnjakinji; sin. (ekspertičin, specijalističin); ant. laikinjin pren., nestručnjakinjin 

im. m. 〈G strȗga, L strúgu; mn. N strȕgovi, G strȕgōvā〉 tokarski stroj

im. s. 〈G strùgānja〉 1. skidanje oštrim predmetom, uklanjanje gornjega sloja čega 2. povlačenje čime oštrim po tvrdoj površini

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. strȕžēm, 3. l. mn. strȕžū, imp. strȕži, aor. strȕgah, imperf. strȕgāh, prid. r. strȕgao, prid. t. strȕgān〉 1. 〈prijel.〉 oštrim predmetom skidati, uklanjati gornji sloj čega [~ boju; ~ blato s cipela] 2. 〈neprijel.〉 povlačiti čime oštrim po tvrdoj površini [~ noktima po zidu]

im. ž. 〈G strùgotinē; mn. N strùgotine, G strùgotīnā〉 sitan zrnat drven ili kovinski prah koji nastaje pri uporabi struga, pile, turpije i sl.

im. ž. 〈G strújē; mn. N strúje, G strújā〉 1. gibanje tekućine ili plina u određenome smjeru [morska ~; riječna ~; zračna ~] 2. fiz. usmjereno gibanje nosilaca naboja, elektrona u kovinama ili iona u tekućinama i plinovima [uvesti struju u kuću; kupiti žice za struju]; sin. elektrika razg. ◇ električna ~ usmjereno gibanje električnih naboja u kovinskome vodiču ili elektrolitu pri kojem se smjer struje podudara s gibanjem pozitivnih naboja, a suprotan je smjeru gibanja negativnih naboja, mjeri se jedinicom amper; istosmjerna ~ električna struja koja stalno zadržava isti smjer; izmjenična ~ električna struja čiji se iznos i smjer periodično mijenjaju, najčešće u obliku sinusne funkcije; stalna ~ električna struja kod koje i iznos i smjer ostaju nepromijenjeni ♦ ići (plivati itd.) protiv struje postupati suprotno od drugih

im. s. → strujenje

gl. nesvrš. neprijel. → strujiti

im. s. 〈G strújēnja〉 1. gibanje tekućina i plinova [~ zraka] 2. stalno i ujednačeno gibanje 3. pren. širenje na sve strane

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 3. l. jd. strújī, 3. l. mn. strújē, aor. 3. l. jd. strȗji, imperf. 3. l. jd. strújāše, prid. r. strújio〉 1. gibati se stalno i ujednačeno [Zrak struji.; Voda struji.] 2. pren. širiti se na sve strane [Osjećaji struje.]

prid. 〈G strȗjnōg(a); ž. strȗjnā, s. strȗjnō〉 koji se odnosi na struju [~ krug]; sin. električni

im. m. 〈G strȗjnīka; mn. N strȗjnīci, G strȗjnīkā〉 v. tjesnačnik

im. m. 〈G strȗka, L strúku; mn. N strȕkovi, G strȕkōvā〉 1. najuži dio tijela koji se nalazi između prsa i bedara [tanak ~]; sin. pas, pojas 2. povezani snop stabljika [~ slame]

im. ž. 〈G strȕkē, DL strȕci; mn. N strȕke, G strȗkā〉 1. grana znanosti [medicinska ~; tehnička ~] 2. sva znanja kojega područja [raditi u struci; biti iste struke; učitelj po struci]

prid. 〈G strùkōvnōg(a); ž. strùkōvnā, s. strùkōvnō〉 usp. stručni

im. ž. 〈G struktúrē; mn. N struktúre, G struktúrā〉 1. ukupnost dijelova koje cjeline, način na koji su različiti dijelovi cjeline povezani [~ atoma; ~ tijela]; sin. građa 2. način na koji su dijelovi cjeline povezani u hijerarhijski odnos [~ Hrvatske vojske; ~ obrazovanja; ~ proizvodnje; ~ škole]; sin. organizacija, ustroj, (ustrojstvo)

prid. 〈G strȕkturālnōg(a); ž. strȕkturālnā, s. strȕkturālnō〉 v. strukturni

gl. dvov. prijel. 〈prez. 1. l. jd. struktùrīrām, 3. l. mn. strukturírajū, imp. struktùrīrāj, aor. strukturírah, imperf. struktùrīrāh, prid. r. strukturírao, prid. t. struktùrīrān〉 povezati dijelove cjeline u hijerarhijski odnos; sin. organizirati, ustrojiti

prid. 〈G strùktūrnōg(a); ž. strùktūrnā, s. strùktūrnō〉 koji se odnosi na strukturu [strukturna formula]; sin. (strukturalni)

im. ž. 〈G strȕnē; mn. N strȕne, G strȗnā〉 1. dlaka konjske grive ili repa [strune na gudalu; strune na guslama] 2. žica na gudaćemu glazbalu koja titranjem proizvodi zvuk [strune violine]

im. ž. 〈G strùnjačē; mn. N strùnjače, G strȕnjāčā〉 mekana podloga za gimnastičke vježbe i ublažavanje bola pri padu

im. ž. 〈G str̀vinē; mn. N str̀vine, G stȑvīnā〉 1. tijelo uginule životinje 2. meso uginule životinje

im. m. 〈G str̀vināra, I str̀vinārom/str̀vinārem; mn. N str̀vināri, G str̀vinārā〉 zool. 1. a. 〈mn.〉 porodica ptica grabljivica koje se uglavnom hrane mesom uginulih životinja b. pripadnik istoimene porodice 2. kornjaš čija ženka polaže jaja u strvini 3. životinja koja se hrani strvinama

im. ž. 〈G stȕbē; mn. N stȕbe, G stȗbā〉 uzdignuta vodoravno položena ravna ploča koja služi za uspinjanje ili spuštanje pješice kojim prostorom [drvene stube; kamena ~; vanjske stube]; sin. (stepenica)

im. s. 〈G stȕbīšta; mn. N stȕbīšta, G stȕbīštā〉 prostor u zgradi u kojemu se nalaze stube [uspinjati se stubištem]

prid. 〈G studèna; odr. stùdenī, G stùdenōg(a); ž. studèna, s. studèno; komp. studènijī〉 poet. koji ima veoma nisku temperaturu, koji je jako hladan [~ vjetar]; sin. mrzao pokr.; ant. vruć

im. ž. 〈G stȕdeni〉 poet. stanje prouzročeno niskim temperaturama zraka [Zimi vlada velika ~.]; sin. hladnoća, zima razg.

im. m. 〈G studénca; mn. N studénci, G stùdēnācā〉 mjesto na kojemu izvire voda [piti vodu na studencu; vaditi vodu iz studenca]