im. m. 〈G tlócrta; mn. N tlócrti, G tlócr̄tā〉 nacrt predmeta ili objekta iz ptičje perspektive [~ stana; ~ zagrade]

im. ž. 〈G tmȉnē〉 stanje u kojemu nema svjetla ili ga nema dovoljno; sin. mrak, tama; ant. svjetlo, svjetlost

prid. 〈G tmúrna; odr. tmȗrnī, G tmȗrnōg(a); ž. tmúrna, s. tmúrno; komp. tmùrnijī〉 1. koji nema dovoljno svjetla [~ dan]; sin. siv pren. 2. pren. koji je potišten i loše raspoložen [~ čovjek]; sin. natmuren, sumoran, turoban; ant. vedar pren. 3. pren. koji odražava čiju potištenost i loše raspoloženje [tmurno lice]; sin. natmuren, sumoran, turoban; ant. vedar pren. 4. koji izaziva tužno raspoloženje [~ dan]; sin. sumoran, turoban 5. koji ima tužan sadržaj [tmurne uspomene]; sin. sumoran, turoban; ant. vedar pren.

pok. zam. 〈G tȏg(a)/tȍg, DL tȏmu/tȏme/tȍm, A tȏ, L tȏme/tȏmu/tȍm, I tȋm/tíme; mn. N tȃ, G tȋh〉 1. dijete, mladunče ili predmet označen imenicom srednjega roda u izravnoj blizini sugovoritelja [Dodaj mi ~ pero.] 2. upućuje na već spomenuto u tekstu [Izvješće treba napisati do kraja tjedna i ~ izvješće treba predati ravnateljici.]

im. ž. 〈G toalètē; mn. N toalète, G toalétā〉 1. svečana odjeća 2. 〈jd.〉 pranje i uređivanje vanjštine

prid. 〈G toàletnōg(a); ž. toàletnā, s. toàletnō〉 koji se odnosi na toaletu [toaletna torbica; ~ papir; ~ pribor]

im. m. 〈G tȍbogāna; mn. N tȍbogāni, G tȍbogānā〉 naprava na koju se penje i zatim spušta strmim žlijebom, obično na dječjim igralištima ili uz bazene za kupanje

im. m. 〈G tòbōlca; mn. N tòbōlci, G tòbolācā〉 1. zool. kožna izraslina nalik na vreću u kojoj ženke nekih sisavaca nose nedoraslo mladunče 2. bot. plod nastao od jedne plodnice koju čine jedan ili dva plodna lista

im. m. 〈G tòbolčāra, I tòbolčārom/tòbolčārem; mn. N tòbolčāri, G tòbolčārā〉 zool. 1. 〈mn.〉 skupina sisavaca čija se mladunčad nakon okota razvija u tobolcu, žive u Australiji, Tasmaniji, Novoj Gvineji, Južnoj i djelomično Srednjoj Americi 2. pripadnik istoimene skupine

os. zam. 〈I〉 v. pod ti¹

pril. kao da jest, a zapravo nije [Tobože se razljutio.]

prid. 〈G tȍbožnjēg(a); ž. tȍbožnjā, s. tȍbožnjē〉 koji nije onakav kakav se predstavlja ili kakav se čini da jest [~ dogovori]

prid. 〈G tòčna; odr. tȍčnī, G tȍčnōg(a); ž. tòčna, s. tȍčno; komp. tòčnijī〉 1. koji ne sadržava pogrešku, koji odgovara istini [~ odgovor]; sin. (ispravan), pravilan; ant. nepravilan, pogrešan 2. koji dolazi na vrijeme, koji ne kasni [On je uvijek ~.] 3. koji pravilno pokazuje sate, minute i sekunde (o satu); ant. netočan

im. s. 〈G tòčēnja〉 1. činjenje da tekućina teče, obično iz čega većega u što manje 2. prodavanje pića u točionici

im. ž. 〈G točiònicē; mn. N točiònice, G točiònīcā〉 mjesto na kojemu se toči i prodaje piće [~ alkoholnih pića]

im. m. 〈G točioníka; mn. N točioníci, G točioníkā〉 dugački povišeni stol u gostionici na kojemu se toči piće; sin. (šank)

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tòčīm, 3. l. mn. tòčē, imp. tòči, aor. tòčih, imperf. tòčāh, prid. r. tòčio, prid. t. tȍčen〉 1. činiti da tekućina teče, obično iz čega većega u što manje [~ gorivo; ~ vino iz bačve] 2. prodavati piće u točionici [~ vino]

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tòčīm, 3. l. mn. tòčē, imp. tòči, aor. tòčih, imperf. tòčāh, prid. r. tòčio, prid. t. tȍčen〉 glođući dupsti ili bušiti [Crvi toče drvo.]; sin. rastakati²

im. ž. 〈G tȍčkē, DL tȍčki; mn. N tȍčke, G tȍčākā/tȏčkā/tȍčkī〉 1. mat. nedjeljivi dio prostora, tj. podskup koji nema pravih podskupova [središnja ~ kružnice] 2. pravop. pravopisni znak i razgodak (.), stoji na kraju rečenice te iza kratica i rednih brojeva [staviti točku] 3. ono što je oblika veoma maloga kruga [smeđe točke na licu] 4. određeni trenutak u razvoju čega [završna ~] 5. dio prostora, mjesto ili položaj određen za kakvu svrhu [najviša ~ na strmini; zauzeti sve važne točke na terenu] 6. brojkom istaknuti cjeloviti dio kakva sadržaja [prva ~ dnevnoga reda] ♦ staviti točku na i završiti neki posao kako treba

prid. 〈G tȍčkasta; odr. tȍčkastī, G tȍčkastōg(a); ž. tȍčkasta, s. tȍčkasto〉 koji je prekriven točkama [točkasta haljina; točkasta kravata]

im. ž. 〈G tȍčkicē; mn. N tȍčkice, G tȍčkīcā〉 um. mala točka

pril. 〈komp. tòčnijē〉 1. označuje da je količina, način, vrijeme, mjesto itd. upravo onakvo kako se navodi [~ pet litara; Točno je ponoć.] 2. potvrđuje da je prethodno izrečena tvrdnja točna [To je bilo prošle godine. Točno!] 3. tako da ne sadržava pogrešku, da odgovara istini [~ odgovoriti]; sin. (ispravno), pravilno; ant. nepravilno, netočno, pogrešno

im. ž. 〈G tȍčnosti, I tȍčnošću/tȍčnosti〉 1. svojstvo onoga što ne sadržava pogrešku, što odgovara istini; sin. (ispravnost), pravilnost; ant. nepravilnost 2. osobina onoga koji dolazi na vrijeme, koji ne kasni 3. svojstvo sata da pravilno pokazuje sate, minute i sekunde; ant. netočnost

im. ž. 〈G tógē, DL tógi; mn. N tóge, G tógā〉 hist. gornja dugačka, obično bijela haljina odraslih građana u starome Rimu, nosila se kao plašt preko tunike

im. m. 〈G tȏka, L tóku; mn. N tȍkovi, G tȍkōvā〉 1. zem. put kojim protječe tekućica ◇ kružni ~ križanje dviju ili više ulica ili cesta u obliku kružnice 2. fiz. ukupna masa čega koja u jedinici vremena protječe kroz površinu okomitu na smjer protjecanja

im. m. 〈G tȍka, L tòku; mn. N tȍkovi, G tȍkōvā〉 vanjske, zaštitne strane čega [izvaditi mač iz toka]; sin. korice v. pod korica

im. m. 〈G tȍkāra, V tȍkāru/tȍkāre; mn. N tȍkāri, G tȍkārā〉 obrtnik koji obrađuje drvo ili kovinu

prid. 〈G tȍkāreva; ž. tȍkāreva, s. tȍkārevo〉 koji pripada tokaru; sin. tokarov

im. ž. 〈G tȍkaricē; mn. N tȍkarice, G tȍkarīcā〉 obrtnica koja obrađuje drvo ili kovinu

prid. 〈G tȍkaričina; ž. tȍkaričina, s. tȍkaričino〉 koji pripada tokarici

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tòkārīm, 3. l. mn. tòkārē, imp. tokári, aor. tokárih, imperf. tòkārāh, prid. r. tokário, prid. t. tòkāren〉 obrađivati drvo ili kovinu na tokarskome stroju [~ drvo za ogradu]

prid. 〈G tȍkārova; ž. tȍkārova, s. tȍkārovo〉 usp. tokarev

prid. 〈G tȍkārskōg(a); ž. tȍkārskā, s. tȍkārskō〉 koji se odnosi na tokare i tokarstvo [~ stroj]

im. ž. 〈G toleràncijē; mn. N toleràncije, G toleràncījā〉 1. prihvaćanje drukčijih shvaćanja, ponašanja, običaja itd.; ant. netolerancija 2. dopušteno odstupanje od propisanih ili uobičajenih veličina

prid. 〈G toleràntna; odr. toleràntnī, G toleràntnōg(a); ž. toleràntna, s. toleràntno; komp. toleràntnijī〉 1. koji prihvaća drukčija shvaćanja, ponašanje, običaje itd. [~ čovjek] 2. koji odražava čije prihvaćanje drukčijih shvaćanja, ponašanja, običaja itd. [tolerantno ponašanje]; sin. snošljiv; ant. nesnošljiv, netolerantan

im. ž. 〈G toleràntnosti, I toleràntnošću/toleràntnosti〉 1. osobina onoga koji je tolerantan ili svojstvo onoga što je tolerantno; sin. snošljivost; ant. nesnošljvost, netolerantnost 2. v. tolerancija

im. s. 〈G tolerírānja〉 prihvaćanje drukčijih shvaćanja, ponašanja, običaja itd.; sin. podnošenje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. tolèrīrām, 3. l. mn. tolerírajū, imp. tolèrīrāj, aor. tolerírah, imperf. tolèrīrāh, prid. r. tolerírao, prid. t. tolèrīrān〉 prihvaćati drukčija shvaćanja, ponašanja, običaje itd.

pok. zam. 〈G tòlika, DL tòliku, A tòlik/tòlika, I tòlikīm; odr. tòlikī, G tòlikōg(a); ž. tòlika, s. tòliko〉 1. koji je veličinom poput osobe, životinje ili predmeta koji nije u izravnoj blizini ni govoritelja ni sugovoritelja 2. 〈mn.〉 označuje nedefinirano mnoštvo [Toliki su došli.; Tolik svijet na ulici.]

pril. u toj količini ili mjeri, u količini ili mjeri koju ima ono što prostorno ili vremenski nije udaljeno od govoritelja

im. m. 〈G tolstolòbika; mn. N tolstolòbici, G tolstolòbīkā〉 zool. slatkovodna jestiva koštunjača očiju smještenih ispod usta [bijeli ~; sivi ~]

im. ž. 〈G tòljagē, DL tòljagi; mn. N tòljage, G tȍljāgā〉 duži komad drveta ili štap koji je na jednome kraju mnogo širi nego na drugome

im. ž. 〈G tomogràfijē〉 med. radiološko dubinsko snimanje tjelesne strukture

im. m. 〈G tȏna, L tónu; mn. N tȍnovi, G tȍnōvā〉 1. fiz. zvuk koji nastaje pravilnim titranjem savitljivoga tijela, obilježuje ga visina, jačina, boja i trajanje 2. lik. u slikarstvu svojstvo boje koje je određeno stupnjem svjetlosti [hladni tonovi; topli tonovi] 3. pren. način govora i ophođenja u društvu [majčinski ~; službeni ~] ♦ povisiti ~ (glas), usp. glas

im. ž. 〈G tónē; mn. N tóne, G tónā〉 fiz. mjerna jedinica za masu, tisuću kilograma (t)

im. m. 〈G tonalitéta; mn. N tonalitéti, G tonalitétā〉 glazb. ukupnost različitih značajka koje povezuju tonove i akorde određene skladbe ili njezina dijela

im. m. 〈G tònika; mn. N tònici, G tȍnīkā〉 1. bezalkoholni pjenušavi napitak gorka okusa 2. tekućina za osvježavanje i čišćenje lica

prid. 〈G tȏnskōg(a); ž. tȏnskā, s. tȏnskō〉 koji se odnosi na ton, zvuk koji nastaje pravilnim titranjem savitljivoga tijela, obilježuje ga visina, jačina, boja i trajanje [~ film]; sin. zvučni