prid. 〈G vjȅnčāna; odr. vjȅnčānī, G vjȅnčānōg(a); ž. vjȅnčāna, s. vjȅnčāno〉 koji živi u bračnoj zajednici; ant. nevjenčan

prid. 〈G vjȅnčānōg(a); ž. vjȅnčānā, s. vjȅnčānō〉 koji se odnosi na vjenčanje [~ prsten]

im. ž. 〈G vjenčànicē; mn. N vjenčànice, G vjenčànīcā〉 vjenčana haljina

im. s. 〈G vjenčánja; mn. N vjenčánja, G vjenčánjā〉 1. obred sklapanja braka 2. postanje mužem i ženom

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vjènčām, 3. l. mn. vjènčajū, imp. vjènčāj, aor. vjènčah, prid. r. vjènčao, prid. t. vjȅnčān〉 obaviti obred sklapanja braka • vjènčati se 〈povr.〉 postati mužem i ženom [Vjenčali su se prošle godine.]; sin. (oženiti se) v. pod oženiti, sklopiti brak v. pod sklopiti, (stupiti u brak) v. pod stupiti, (ući u brak) razg. v. pod ući, (uzeti se) v. pod uzeti; Vidski parnjak: vjenčavati

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vjènčāvām, 3. l. mn. vjenčávajū, imp. vjènčāvāj, aor. vjenčávah, imperf. vjènčāvāh, prid. r. vjenčávao, prid. t. vjènčāvān〉 obavljati obred sklapanja braka; sin. ženiti • vjenčávati se 〈povr.〉 postajati mužem i ženom [Zaručnici se vjenčavaju srijedom i subotom.]; sin. sklapati brak v. pod sklapati, (stupati u brak) v. pod stupati¹, (udavati se) v. pod udavati, (ulaziti u brak) razg. v. pod ulaziti, (uzimati se) v. pod uzimati, (ženiti se) v. pod ženiti; Vidski parnjak: vjenčati

im. m. 〈G vjènčića; mn. N vjènčići, G vjȅnčīćā〉 1. um. mali vijenac 2. bot. sve latice jednoga cvijeta

im. ž. 〈G vjȅrē; mn. N vjȅre, G vjȇrā〉 1. nada da će se što pozitivno dogoditi [~ u budućnost] 2. osjećaj da se komu ili čemu može vjerovati [~ u ljude; ~ u državu i njezine zakone]; sin. povjerenje, vjerovanje; ant. nepovjerenje 3. v. religija 4. rel. v. vjeroispovijest 5. rel. jedna od kršćanskih kreposti, uz nadu i ljubav 6. zast. zadana riječ ili obećanje [dati vjeru]

prid. 〈G vjérna; odr. vjȇrnī, G vjȇrnōg(a); ž. vjérna, s. vjȇrno; komp. vjèrnijī〉 1. koji drži zadanu riječ ili obećanje, na kojega se tko može osloniti [~ prijatelj; vjerna suradnica] 2. koji ima samo jednoga ljubavnog partnera ili jednu ljubavnu partnericu [~ momak; vjerna djevojka]; ant. nevjeran 3. koji nema izvanbračnu vezu [~ muž; vjerna žena]; ant. nevjeran 4. koji potpuno odgovara izvorniku [vjerna kopija]

im. ž. 〈G vjȇrnicē; mn. N vjȇrnice, G vjȇrnīcā〉 1. žena koja vjeruje u Boga, bogove ili viša bića; ant. nevjernica 2. pripadnica vjerske zajednice

prid. 〈G vjȇrničina; ž. vjȇrničina, s. vjȇrničino〉 koji pripada vjernici, ženi koja vjeruje u Boga, bogove ili viša bića; ant. nevjerničin

prid. 〈G vjȇrničkōg(a); ž. vjȇrničkā, s. vjȇrničkō〉 koji se odnosi na vjernike [~ život]; ant. nevjernički

im. m. 〈G vjȇrnīka, V vjȇrnīče; mn. N vjȇrnīci, G vjȇrnīkā〉 rel. 1. čovjek koji vjeruje u Boga, bogove ili viša bića; ant. nevjernik 2. pripadnik vjerske zajednice

im. ž. 〈G vjérnosti, I vjérnošću/vjérnosti〉 1. osobina onoga koji drži zadanu riječ ili obećanje, na kojega se tko može osloniti 2. osobina onoga koji ima samo jednoga ljubavnog partnera ili jednu ljubavnu partnericu; ant. nevjernost 3. osobina onoga koji nema izvanbračnu vezu; ant. nevjernost 4. svojstvo onoga što potpuno odgovara izvorniku

prid. 〈G vjerodóstōjna; odr. vjerodóstōjnī, G vjerodóstōjnōg(a); ž. vjerodóstōjna, s. vjerodóstōjno; komp. vjerodostòjnijī〉 koji je dostojan povjerenja, kojemu se može vjerovati [~ iskaz; ~ svjedok]; ant. nevjerodostojan

im. ž. 〈G vjerodóstōjnosti, I vjerodóstōjnošću/vjerodóstōjnosti〉 osobina onoga koji je vjerodostojan ili svojstvo onoga što je vjerodostojno; ant. nevjerodostojnost

im. ž. 〈G vjeroìspovijēsti, I vjeroìspovijēšću/vjeroìspovijēsti; mn. N vjeroìspovijēsti, G vjeroìspovijēstī〉 rel. pripadnost kojoj crkvi ili vjerskoj zajednici ili ukupnost načela koje vjerske zajednice; sin. (vjera)

prid. 〈G vjeròjatna; odr. vjeròjatnī, G vjeròjatnōg(a); ž. vjeròjatna, s. vjeròjatno; komp. vjerojàtnijī〉 za koji postoje veliki izgledi da se dogodi ili da se potvrdi [To je prilično vjerojatno.]; ant. nevjerojatan

pril. 〈komp. vjerojàtnijē〉 izriče da su izgledi za što veliki; sin. valjda; ant. nevjerojatno

im. ž. 〈G vjeròjatnosti, I vjeròjatnošću/vjeròjatnosti〉 svojstvo onoga što je vjerojatno ◇ ~ događaja mat. omjer broja povoljnih događaja i broja svih mogućih događaja

prid. 〈G vjeronàučnōg(a); ž. vjeronàučnā, s. vjeronàučnō〉 koji se odnosi na vjeronauk [vjeronaučna zajednica]

im. m. 〈G vjeronàuka〉 1. osnovna vjerska pouka koja se održava u školi ili u župi 2. nastavni predmet u kojemu se uče temelji vjerske pouke

im. m. 〈G vjeroùčitelja; mn. N vjeroùčitelji, G vjeroùčitēljā〉 nastavnik vjeronauka; sin. (kateheta)

im. ž. 〈G vjeroučitèljicē; mn. N vjeroučitèljice, G vjeroučitèljīcā〉 nastavnica vjeronauka

prid. 〈G vjeroučitèljičina; ž. vjeroučitèljičina, s. vjeroučitèljičino〉 koji pripada vjeroučiteljici

im. s. 〈G vjȅrovānja; mn. N vjȅrovānja, G vjȅrovānjā〉 1. uvjerenost u istinitost onoga što tko govori 2. usp. vjera 3. slijeđenje nauka svoje vjere 4. rel. tekst u kojemu se izriču glavne kršćanske vjerske istine i koji je dio mise koji vjernici zajedno naglas izgovaraju

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vjȅrujēm, 3. l. mn. vjȅrujū, imp. vjȅrūj, aor. vjȅrovah, imperf. vjȅrovāh, prid. r. vjȅrovao〉 1. biti uvjeren u istinitost onoga što tko govori [~ čijem iskazu]; ant. sumnjati 2. imati povjerenja u koga ili što [~ nastavnicima; ~ u državu i njezine zakone]; ant. sumnjati 3. biti vjernik, slijediti nauk svoje vjere [~ u Boga]

pril. → vjerojatno

im. ž. 〈G vjeròvjēsnicē; mn. N vjeròvjēsnice, G vjeròvjēsnīcā〉 svećenica koja propovijeda kršćansku vjeru nekršćanskim narodima; sin. misionarka

prid. 〈G vjeròvjēsničina; ž. vjeròvjēsničina, s. vjeròvjēsničino〉 koji pripada vjerovjesnici; sin. misionarkin

im. m. 〈G vjeròvjēsnīka, V vjeròvjēsnīče; mn. N vjeròvjēsnīci, G vjeròvjēsnīkā〉 svećenik koji propovijeda kršćansku vjeru nekršćanskim narodima; sin. misionar

im. ž. 〈G vjeròvnicē; mn. N vjeròvnice, G vjeròvnīcā〉 žena koja daje zajam uz plaćanje kamata; sin. zajmodavka; ant. zajmoprimka

prid. 〈G vjeròvničina; ž. vjeròvničina, s. vjeròvničino〉 koji pripada vjerovnici; sin. zajmodavkin

prid. 〈G vjeròvnīčkōg(a); ž. vjeròvnīčkā, s. vjeròvnīčkō〉 koji se odnosi na vjerovnike [~ odnos]

im. m. 〈G vjerovníka, V vjȅrovnīče; mn. N vjerovníci, G vjerovníkā〉 osoba koja daje zajam uz plaćanje kamata; sin. zajmodavac; ant. dužnik, zajmoprimac

prid. 〈G vjèrskōg(a); ž. vjèrskā, s. vjèrskō〉 koji se odnosi na vjeru [~ simboli]; sin. religijski

im. ž. 〈G vjȇsnicē; mn. N vjȇsnice, G vjȇsnīcā〉 žena koja donosi vijesti; sin. glasnica

prid. 〈G vjȇsničina; ž. vjȇsničina, s. vjȇsničino〉 koji pripada vjesnici; sin. glasničin

im. m. 〈G vjȇsnīka, V vjȇsnīče; mn. N vjȇsnīci, G vjȇsnīkā〉 1. osoba koja donosi vijesti 2. onaj koji naviješta što, znak onoga što dolazi; sin. glasnik ◇ ~ proljeća proljetnica koja cvjeta potkraj zime i u rano proljeće

im. pl. t. s. 〈G vjȅšālā〉 naprava na kojoj se provodi smrtna kazna vješanjem

im. ž. 〈G vjȅšalicē; mn. N vjȅšalice, G vjȅšalīcā〉 komad namještaja ili predmet na koji se odlaže odjeća tako da visi

im. s. 〈G vjȅšānja; mn. N vjȅšānja, G vjȅšānjā〉 1. stavljanje čega da visi 2. provođenje smrtne kazne tako da se koga objesi

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vjȅšām, 3. l. mn. vjȅšajū, imp. vjȅšāj, aor. vjȅšah, imperf. vjȅšāh, prid. r. vjȅšao, prid. t. vjȅšān〉 1. stavljati što da visi [~ rublje; ~ sliku] 2. provoditi smrtnu kaznu vješanjem [~ zločince] • vjȅšati se 〈povr.〉 hvatati se za koji predmet i tako visjeti [~ se o granje voćke]

prid. 〈G vjèšta; odr. vjèštī, G vjèštōg(a); ž. vjèšta, s. vjȅšto; komp. vjèštijī〉 1. koji ima potrebne vještine, znanja ili umijeća [~ vozač]; sin. (umješan) 2. koji odražava postojanje potrebnih vještina, znanja ili umijeća [~ rukopis] 3. pren. a. koji se dobro snalazi u kakvoj društvenoj ili životnoj situaciji [~ političar]; sin. spretan; ant. nespretan b. koji odražava dobro snalaženje u kakvoj društvenoj ili životnoj situaciji [vješta izjava]; sin. spretan; ant. nespretan; ant. nevješt

im. s. 〈G vještáčēnja〉 utvrđivanje činjeničnoga stanja i davanje stručnoga mišljenja u sudskome ili u upravnome postupku

prid. 〈G vjèštāčkōg(a); ž. vjèštāčkā, s. vjèštāčkō〉 1. koji se odnosi na vještake [~ iskaz] 2. → umjetan

im. m. 〈G vještáka, V vjȅštāče; mn. N vještáci, G vještákā〉 stručnjak koji na poziv suda ili vlasti utvrđuje činjenice i daje stručno mišljenje o predmetu koji se tiče njegove struke [sudski ~]

im. ž. 〈G vještàkinjē; mn. N vještàkinje, G vještàkīnjā〉 stručnjakinja koja na poziv suda ili vlasti utvrđuje činjenice i daje stručno mišljenje o predmetu koji se tiče njezine struke [sudska ~]