im. ž. 〈G vójnicē; mn. N vójnice, G vójnīcā〉 zast. v. vojska

prid. 〈G vòjnīčkōg(a); ž. vòjnīčkā, s. vòjnīčkō〉 koji se odnosi na vojnike [vojničke čizme]

im. m. 〈G vojníka, V vȍjnīče; mn. N vojníci, G vojníkā〉 1. vojn. a. osoba koja služi u vojsci, bez obzira na čin b. osoba koja služi vojsku i nema čin 2. zool. zadružni kukac koji čuva stražu na ulazu u svoju nastambu i brani je od napadača

im. ž. 〈G vojnìkinjē; mn. N vojnìkinje, G vojnìkīnjā〉 vojn. 1. žena koja služi u vojsci, bez obzira na čin 2. žena koja na poziv služi vojsku, pripadnica vojske bez čina

im. ž. 〈G vójskē, D vȏjsci, A vȏjsku, L vójsci; mn. N vȏjske, G vójskā〉 vojn. oružane snage države koje ju čuvaju od neprijatelja [redovita ~; profesionalna ~]; sin. vojnica zast.

im. m. 〈G vojskòvođē, V vȍjskovođo; mn. m. ž. N vojskòvođe, G vojskòvōđā〉 vojn. 1. osoba koja zapovijeda vojskom [taj ~; te vojskovođe; ti vojskovođe] 2. vojni strateg [taj ~; te vojskovođe; ti vojskovođe]

im. m. 〈G vȍjvodē; mn. m. ž. N vȍjvode, G vȍjvōdā〉 1. a. 〈jd.〉 jedan od najviših plemićkih naslova b. osoba s istoimenim naslovom [taj ~; ti vojvode; te vojvode] 2. pov. a. 〈jd.〉 stari slavenski naslov poglavara plemena b. osoba s istoimenim naslovom

prid. 〈G vȍjvodskōg(a); ž. vȍjvodskā, s. vȍjvodskō〉 koji se odnosi na vojvode i vojvodstvo

im. ž. 〈G vȍjvotkinjē; mn. N vȍjvotkinje, G vȍjvotkīnjā〉 1. žena koja ima naslov vojvode 2. vojvodina žena

im. m. 〈G vokála; mn. N vokáli, G vokálā〉 1. v. samoglasnik 2. glazb. ljudski glas

im. ž. 〈G vokalizácijē〉 gram. glasovna promjena u kojoj se l na kraju sloga ili riječi zamjenjuje s o, alternacija l/o

prid. 〈G vòkālnōg(a); ž. vòkālnā, s. vòkālnō〉 1. koji se odnosi na vokal, ljudski glas [vokalna skladba] 2. v. samoglasnički

im. ž. 〈G vȍkatīva〉 gram. peti padež u sklonidbi; padež dozivanja, pojavljuje se uz usklike, npr. ej!, oj!

im. m. 〈G vòla, V vȍle; mn. N vòlovi, G vȍlōvā〉 1. zool. uškopljeni mužjak goveda koji služi za vuču 2. pogr. glupa osoba

im. m. 〈G vólka; mn. N vólci, G vȏlākā〉 zool. grabežljivi jestivi morski puž ljubičastosmeđe boje koji luči sluz koja je u vodi bezbojna, a na zraku poprima ljubičastu boju

im. m. 〈G volána; mn. N voláni, G volánā〉 tehn. naprava s pomoću koje se upravlja motornim vozilom, biciklom ili letjelicom; sin. upravljač

im. m. 〈G volontéra, V vȍlontēru; mn. N volontéri, G volontérā〉 v. dobrovoljac, dragovoljac

im. ž. 〈G volòntērkē, DL volòntērki; mn. N volòntērke, G volòntērkā/volòntērkī〉 v. dobrovoljka, dragovoljka

prid. 〈G volòntērskōg(a); ž. volòntērskā, s. volòntērskō〉 v. dobrovoljački, dragovoljački

im. s. 〈G volontírānja〉 obavljanje kakva posla besplatno i dobrovoljno

gl. dvov. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. volòntīrām, 3. l. mn. volontírajū, imp. volòntīrāj, aor. volontírah, imperf. volòntīrāh, prid. r. volontírao〉 obaviti/obavljati kakav posao besplatno i dobrovoljno [~ u bolnici]

prid. 〈G vòlovskōg(a); ž. vòlovskā, s. vòlovskō〉 1. koji se odnosi na volove [~ jaram] 2. pren. koji je kao u volova [~ pogled]

im. m. 〈G vȍlta; mn. N vȍlti, G vȏltā〉 fiz. mjerna jedinica za električni napon (V)

im. m. 〈G vȍltmetra, I vȍltmetrom; mn. N vȍltmetri, G vȍltmetārā〉 tehn. uređaj za mjerenje električnoga napona

im. ž. 〈G voluhàricē; mn. N voluhàrice, G voluhàrīcā〉 zool. mali mišoliki glodavac koji kopa podzemne hodnike [poljska ~]

im. m. 〈G volúmena; mn. N volúmeni, G volúmēnā〉 v. obujam

prid. 〈G vòlūmnōg(a); ž. vòlūmnā, s. vòlūmnō〉 v. obujamski

im. m. 〈G vòlvoksa; mn. N vòlvoksi, G vȍlvōksā〉 bot. zelena alga iz carstva protista koja je prijelazni oblik prema višestaničnim biljkama, obično živi u kolonijama

im. ž. 〈G vòljē, D vȍlji, A vȍlju; mn. N vȍlje, G vóljā, DLI vòljama〉 zool. proširenje jednjaka ptica i kukaca u kojemu se omekšava i sprema progutana hrana; sin. (voljka)

im. ž. 〈G vȍljē; mn. N vȍlje, G vȏljā〉 1. čovjekova svijest o tome što želi [svojom voljom stupiti u brak] 2. snaga i upornost duha, jako htijenje [imati čvrstu volju] 3. težnja da se što postigne, ostvari ili dobije [dobiti volju za jelom; dobiti volju za putovanjem; dobiti volju za uspjehom; dobiti volju za zabavom]; sin. želja ♦ biti dobre volje 1. biti dobro raspoložen 2. biti pripit, biti pod utjecajem alkohola; biti loše volje biti loše raspoložen; biti po volji komu sviđati se komu, odgovarati komu; dati (pustiti) komu, čemu na volju dati slobodu komu, čemu, ne sputati ni u čemu koga, što; do mile volje koliko god se želi (hoće), do zadovoljenja svojih prohtjeva, do iscrpljenosti; drage volje veoma rado, bez protivljenja (žaljenja); izgubiti volju 〈za što, za čim〉 prestati pokazivati zanimanje za što za što, postati bezvoljnim; 〈ni〉 uz najbolju volju 〈ni〉 uza sva nastojanja, koliko god se trudio; preko volje nevoljko, nerado, protiv svoje volje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vȍlīm, 3. l. mn. vȍlē, imp. vòli, aor. vòljeh, imperf. vȍljāh, prid. r. m. vòlio, ž. vòljela, s. vòljelo, mn. vòljeli, prid. t. vȍljen〉 1. osjećati snažnu naklonost prema komu ili čemu i odanost komu ili čemu [~ bližnjega; ~ domovinu; ~ svoju obitelj]; sin. ljubiti; ant. mrziti 2. osjećati duboku romantičnu privrženost i tjelesna privlačnost prema određenoj ženi ili muškarcu [~ mladića; ~ muža; ~ ženu]; sin. ljubiti 3. osjećati sklonost prema kojemu području ljudske djelatnosti [~ sport; ~ umjetnost] • vòljeti se 〈povr.〉 uzajamno osjećati snažnu naklonost ili duboku romantičnu privrženost i tjelesnu privlačnost [Oni se vole.]; sin. ljubiti se v. pod ljubiti; ant. mrziti se v. pod mrziti

im. ž. 〈G vȏljkē, DL vȏljki; mn. N vȏljke, G vȏljkā/vȏljkī〉 zool. v. volja

prid. 〈G vȏljnōg(a); ž. vȏljnā, s. vȏljnō〉 koji se odnosi na volju

im. m. 〈G vònja; mn. N vònjevi, G vȍnjēvā〉 jak i neugodan miris; sin. smrad

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vònjām, 3. l. mn. vònjajū, imp. vònjāj, aor. vònjah, imperf. vònjāh, prid. r. vònjao〉 širiti smrad; sin. smrdjeti, zaudarati

im. m. 〈G vȍska〉 žućkasta meka tvar koju stvaraju pčele i grade od nje saće, služi za izradbu svijeća

prid. 〈G vòštanōg(a); ž. vòštanā, s. vòštanō〉 koji se odnosi na vosak [voštana svijeća]

im. ž. 〈G vȍtkē, DL vȍtki; mn. N vȍtke, G vȏtkā/vȍtkī〉 žestoko alkoholno piće proizvedeno fermentacijom i destilacijom krumpira ili žitarica

im. m. 〈G vȏza, L vózu; mn. N vȍzovi, G vȍzōvā〉 1. visoko nakrcana zaprežna kola, tovar na zaprežnim kolima [~ sijena] 2. → vlak

im. m. 〈G vozáča, V vȍzāču; mn. N vozáči, G vozáčā〉 1. osoba koja zna voziti, upravljati kakvim vozilom, koja vozi 2. osoba koja se profesionalno bavi upravljanjem kakvim vozilom [~ tramvaja]

im. ž. 〈G vozàčicē; mn. N vozàčice, G vozàčīcā〉 1. žena koja zna voziti, upravljati kakvim vozilom, koja vozi 2. žena koja se profesionalno bavi upravljanjem kakvim vozilom [~ tramvaja]

prid. 〈G vozàčičina; ž. vozàčičina, s. vozàčičino〉 koji pripada vozačici

prid. 〈G vòzāčkōg(a); ž. vòzāčkā, s. vòzāčkō〉 koji se odnosi na vozače [~ ispit]

im. ž. 〈G vozàrinē〉 novčana naknada koja se plaća za prijevoz

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vȏzām, 3. l. mn. vózajū, imp. vȏzāj, aor. vózah, imperf. vȏzāh, prid. r. vózao, prid. t. vȏzān〉 1. voziti koga amo-tamo [~ djecu; ~ se uokolo] 2. pren. dovoditi koga u zabludu, igrati se čijim povjerenjem i osjećajima

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. vozìkām, 3. l. mn. vozìkajū, imp. vozìkāj, aor. vozìkah, imperf. vozìkāh, prid. r. vozìkao, prid. t. vȍzikān〉 voziti koga polako i besciljno [~ dijete; ~ se po gradu]

im. s. 〈G vòzila; mn. N vòzila, G vȍzīlā〉 kopneno prijevozno sredstvo [motorno ~; osobno ~]

gl. nesvrš. prijel./neprijel. 〈prez. 1. l. jd. vȍzīm, 3. l. mn. vȍzē, imp. vòzi, aor. vòzih, imperf. vȍžāh/vòzijāh, prid. r. vòzio, prid. t. vȍžen〉 1. 〈prijel.〉 a. upravljati prijevoznim sredstvom [~ tramvaj; ~ brod; ~ zrakoplov] b. prevoziti vozilom [~ djecu u školu; ~ putnike; ~ žito] 2. 〈neprijel.〉 a. kretati se vozilom [brzo ~] b. vozeći održavati prometnu vezu [Vlak vozi iz Zagreba do Rijeke.] • vòziti se 〈povr.〉 kretati se kojim prijevoznim sredstvom [~ se autobusom; ~ se biciklom]; sin. ići razg.