gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zamètem, 3. l. mn. zamètū, imp. zamèti, aor. zamètoh, prid. r. zàmeo, prid. t. zamèten〉 1. vijući zatrpati [Mećava je zamela putove.; Snijeg je zameo cestu.] 2. pren. ukloniti ili izbrisati sve što bi moglo dovesti do otkrića kakva nedopuštena djela [~ tragove zločina]

im. m. 〈G zámeta; mn. N zámeti, G zámētā〉 nanos snijega

im. m. 〈G zámetka; mn. N zámetci, G zámetākā〉 1. biol. organizam u početnome stupnju razvoja nakon oplodnje [~ sisavca]; sin. (embrij) 2. pren. početna, polazna točka ili osnova čega [~ napretka] ◇ sjemeni ~ bot. organ svojstven sjemenjačama u kojemu se događa oplodnja ♦ ugušiti (uništiti) u zametku što uništiti u samome početku, ne dopustiti da se što razvije

im. s. 〈G zàmetānja〉 činjenje da što počne ili nastane, davanje poticaja čemu

im. s. 〈G zàmetānja〉 zaboravljanje gdje se što nalazi ili nemogućnost pronalaženja čega; sin. gubljenje; ant. nalaženje, pronalaženje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmećēm, 3. l. mn. zàmećū, imp. zàmeći, aor. zàmetah, imperf. zàmetāh, prid. r. zàmetao, prid. t. zàmetān〉 činiti da što počne ili nastane, davati poticaj čemu [~ svađu]; sin. započinjati; vidski parnjak: zametnuti¹

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmećēm, 3. l. mn. zàmećū, imp. zàmeći, aor. zàmetah, imperf. zàmetāh, prid. r. zàmetao, prid. t. zàmetān〉 zaboravljati gdje se što nalazi ili ne moći što pronaći [~ ključeve; ~ olovke]; sin. gubiti; ant. nalaziti, pronalaziti; vidski parnjak: zametnuti²

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmetnēm, 3. l. mn. zàmetnū, imp. zàmetni, aor. zàmetnuh, prid. r. zàmetnuo, prid. t. zàmetnūt〉 1. učiniti da što počne ili nastane, dati poticaj čemu [~ svađu]; sin. začeti, započeti; vidski parnjak: zametati¹ 2. stvoriti zametak [~ plod]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmetnēm, 3. l. mn. zàmetnū, imp. zàmetni, aor. zàmetnuh, prid. r. zàmetnuo, prid. t. zàmetnūt〉 zaboraviti gdje se što nalazi ili ne moći što pronaći [~ ključeve; ~ olovku]; sin. izgubiti; ant. naći, pronaći; vidski parnjak: zametati²

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmijēnīm, 3. l. mn. zàmijēnē, imp. zamijéni, aor. zamijénih, prid. r. zamijénio, prid. t. zàmijēnjen〉 1. staviti na mjesto koga ili čega drugoga; sin. (supstituirati) 2. dati što u zamjenu za što drugo [~ naljepnice za bojice] 3. odbaciti staro u zamjenu za novo [~ gume na autu; ~ instalacije]; sin. izmijeniti 4. zabunom misliti da je nešto što drugo [~ koga sa znancem] 5. obaviti posao umjesto koga drugoga ili doći na čije mjesto [~ bolesnoga radnika] • zamijéniti se 〈povr.〉 međusobno izmijeniti mjesta ili položaj [~ se u klupi]; vidski paranjak: zamjenjivati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmijēsīm, 3. l. mn. zàmijēsē, imp. zamijési, aor. zamijésih, prid. r. zamijésio, prid. t. zàmijēšen〉 mijeseći spraviti [~ pitu; ~ tijesto]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmijētīm, 3. l. mn. zàmijētē, imp. zamijéti, aor. zamijétih, prid. r. zamijétio, prid. t. zàmijēćen〉 uočiti što promatranjem [~ čiji izgled; ~ promjene u ponašanju]; sin. opaziti, primijetiti, zapaziti; vidski parnjak: zamjećivati

gl. nesvrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmirēm, 3. l. mn. zàmirū, imp. zàmiri, aor. zàmirah, imperf. zàmirāh, prid. r. zàmirao〉 1. dolaziti u stanje bez živosti, u stanje slično smrti [Priroda zamire zimi.]; ant. buditi se v. pod buditi, oživljavati 2. pren. a. kočiti se od siline kakva neugodna osjećaja, gubiti prisebnost od neugode [~ od straha; ~ od strepnje]; sin. obamirati b. postajati slabijega intenziteta ili prestajati [Život u ljetovalištima zamire zimi.] c. prestajati napredovati, zaustavljati se u razvoju [Stari su obrti počeli zamirati.]; vidski paranjak: zamrijeti

gl. svrš. neprijel. 〈prez. 1. l. jd. zamìrišēm, 3. l. mn. zamìrišū, imp. zamirìši, aor. zamirìsah, prid. r. zamirìsao〉 početi mirisati [Zamirisale su ljubičice.]

im. ž. 〈G zȁmīsli, I zȁmīšlju/zȁmīsli; mn. N zȁmīsli, G zȁmīslī〉 1. ono što nastane i oblikuje se u mislima ili mašti [umjetnička ~] 2. osnovna ideja [dobra ~]

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmislīm, 3. l. mn. zàmislē, imp. zàmisli, aor. zàmislih, prid. r. zàmislio, prid. t. zàmišljen〉 predočiti što u mislima ili mašti, stvoriti sliku o kome ili čemu [~ ljetovanje] • zàmisliti se 〈povr.〉 1. dobro o čemu promisliti i donijeti kakav zaključak [~ se nad svojim ocjenama; ~ se nad nepravdom] 2. prepustiti se mislima, utonuti u misli [Što si se tako zamislio?]; vidski paranjak: zamišljati

prid. 〈G zamìsliva; odr. zamìslivī, G zamìslivōg(a); ž. zamìsliva, s. zamìslivo〉 koji se može zamisliti; ant. nezamisliv

im. s. 〈G zamíšljānja〉 predočavanje čega u mislima ili mašti, stvaranje slike o kome ili čemu

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmīšljām, 3. l. mn. zamíšljajū, imp. zàmīšljāj, aor. zamíšljah, imperf. zàmīšljāh, prid. r. zamíšljao, prid. t. zàmīšljān〉 predočavati što u mislima ili mašti, stvarati sliku o kome ili čemu [~ ljetovanje]; vidski paranjak: zamisliti

prid. 〈G zàmišljena; odr. zàmišljenī, G zàmišljenōg(a); ž. zàmišljena, s. zàmišljeno; komp. zamišljènijī〉 1. koji je utonuo u misli [~ čovjek] 2. koji odražava čiju prepuštenost mislima [~ pogled] 3. 〈pozitiv〉 koji postoji samo u mislima [zamišljena zgrada; ~ lik]

im. ž. 〈G zàmišljenosti, I zàmišljenošću/zàmišljenosti〉 osobina onoga koji je zamišljen ili svojstvo onoga što je zamišljeno

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zamjèćujēm, 3. l. mn. zamjèćujū, imp. zamjèćūj, aor. zamjećívah, imperf. zamjèćīvāh, prid. r. zamjećívao, prid. t. zamjèćīvān〉 uočavati što promatranjem [~ čiji izgled; ~ promjene u ponašanju]; sin. opažati, primjećivati, zapažati; vidski parnjak: zamijetiti

im. ž. 〈G zàmjenē; mn. N zàmjene, G zȁmjēnā〉 1. zamjenjivanje ili nadomještanje koga ili čega kime ili čime drugim; sin. (supstitucija) 2. dolazak jednoga na mjesto drugoga [~ igrača]; sin. izmjena, ( izmjenjivanje) 3. privremeno dolaženje na mjesto ili položaj druge osobe [~ na poslu; ~ učitelja] 4. v. zamjenik 5. v. zamjenica

im. ž. 〈G zámjenicē; mn. N zámjenice, G zámjenīcā〉 1. žena koja zamjenjuje koga drugoga, koja obavlja kakav posao umjesto koga drugoga; sin. (zamjena) 2. gram. promjenjiva riječ kojom se zamjenjuje koja druga imenska riječ [neodređena ~; odnosna ~; osobna~; pokazna ~; posvojna ~; povratna ~; povratno-posvojna ~; upitna ~]

prid. 〈G zámjeničina; ž. zámjeničina, s. zámjeničino〉 koji pripada zamjenici, ženi koja zamjenjuje koga drugoga

prid. 〈G zámjeničnōg(a); ž. zámjeničnā, s. zámjeničnō〉 koji se odnosi na zamjenice, promjenjive riječi kojima se zamjenjuju koje druge imenske riječi [~ pridjev]

im. m. 〈G zámjenīka, V zámjenīče; mn. N zámjenīci, G zámjenīkā〉 osoba koja zamjenjuje koga drugoga, koja obavlja kakav posao umjesto koga drugoga; sin. (zamjena)

prid. 〈G zamjènljiva; odr. zamjènljivī, G zamjènljivōg(a); ž. zamjènljiva, s. zamjènljivo; komp. zamjenljìvijī〉 koji se može kime ili čime zamijeniti; sin. zamjenjiv; ant. nezamjenjiv, nezamjenljiv

prid. 〈G zamjènjiva; odr. zamjènjivī, G zamjènjivōg(a); ž. zamjènjiva, s. zamjènjivo; komp. zamjenjìvijī〉 usp. zamjenljiv

im. s. 〈G zamjenjívānja〉 1. stavljanje na mjesto koga ili čega drugoga 2. davanje čega u zamjenu za što drugo 3. odbacivanje staroga u zamjenu za novo 4. pogrešno razumijevanje da je nešto što drugo 5. obavljanje posla umjesto koga drugoga ili dolaženje na čije mjesto 6. međusobno izmjenjivanje mjesta ili položaja

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zamjènjujēm, 3. l. mn. zamjènjujū, imp. zamjènjūj, aor. zamjenjívah, imperf. zamjènjīvāh, prid. r. zamjenjívao, prid. t. zamjènjīvān〉 1. stavljati na mjesto koga ili čega drugoga; sin. (supstituirati) 2. davati što u zamjenu za što drugo 3. odbacivati staro u zamjenu za novo [~ gume na autu; ~ instalacije] 4. zabunom misliti da je nešto što drugo [~ koga sa znancem] 5. obavljati posao umjesto koga drugoga ili dolaziti na čije mjesto [~ bolesne radnike] • zamjenjívati se 〈povr.〉 međusobno izmjenjivati mjesta ili položaj [~ se u klupi]; vidski paranjak: zamijeniti

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmjērām, 3. l. mn. zamjérajū, imp. zàmjērāj, aor. zamjérah, imperf. zàmjērāh, prid. r. zamjérao, prid. t. zàmjērān〉 prigovarati komu zbog lošega ili nepristojnoga postupka [~ sinu ružno ponašanje] • zamjérati se 〈povr.〉 govoriti ili činiti komu ono što on ne voli, što ga vrijeđa, što ga ljuti ili mu nanosi štetu [~ se prijateljima]; vidski paranjak: zamjeriti

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmjerīm, 3. l. mn. zàmjerē, imp. zàmjeri, aor. zàmjerih, prid. r. zàmjerio, prid. t. zàmjeren〉 prigovoriti komu zbog lošega ili nepristojnoga postupka [~ sinu ružno ponašanje] • zàmjeriti se 〈povr.〉 reći ili učiniti komu ono što on ne voli, što ga vrijeđa, što ga ljuti ili mu nanosi štetu [~ se prijateljima]; vidski paranjak: zamjerati

im. ž. 〈G zàmjerkē, DL zàmjērki; mn. N zàmjērke, G zàmjērkā/zàmjērkī〉 izraženo nezadovoljstvo zbog čijega postupka ili pogreške

prid. 〈G zàmjetna; odr. zàmjetnī, G zàmjetnōg(a); ž. zàmjetna, s. zàmjetno; komp. zamjètnijī〉 koji se zamjećuje [~ napredak]; sin. primjetan; ant. neprimjetan, nezamjetan 

prid. 〈G zamjètljiva; odr. zamjètljivī, G zamjètljivōg(a); ž. zamjètljiva, s. zamjètljivo; komp. zamjetljìvijī〉 koji se može zamijetiti; sin. primjetljiv; ant. neprimjetljiv, nezamjetljiv

im. ž. 〈G zamjètljivosti, I zamjètljivošću/zamjètljivosti〉 osobina onoga koji je zamjetljiv ili svojstvo onoga što je zamjetljivo; sin. primjetljivost; ant. neprimjetljivost, nezamjetljivost 

im. ž. 〈G zàmjetnosti, I zàmjetnošću/zàmjetnosti〉 svojstvo onoga što je zamjetno; sin. primjetnost; ant. neprimjetnost, nezamjetnost 

im. ž. 〈G zȃmkē, DL zȃmci; mn. N zȃmke, G zȃmkā/zȃmkī〉 naprava u obliku omče ili petlje za hvatanje divljači [postaviti zamku; ~ za lisice] ♦ postaviti zamku (klopku, stupicu) komu, usp. klopka; upasti (uletjeti i sl.) u čiju zamku (klopku, stupicu), usp. klopka

im. ž. 〈G zàmolbē; mn. N zàmolbe, G zàmōlbā/zàmolbī〉 1. na pristojan način izražena želja ili zahtjev upućen komu [uslišati čiju zamolbu] 2. pismeni zahtjev upućen kojoj službi ili službenomu tijelu [~ za upis u školu; odbiti zamolbu]; sin. molba

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmolīm, 3. l. mn. zàmolē, imp. zamòli, aor. zamòlih, prid. r. zamòlio, prid. t. zàmoljen〉 moleći zatražiti od koga pomoć ili kakvu uslugu [~ za savjet]

im. m. 〈G zámora, I zámorom; mn. N zámori, G zámōrā〉 1. stanje organizma prouzročeno napornim radom 2. istrošenost kakva materijala

im. m. 〈G zámōrca; mn. N zámōrci, G zámorācā〉 zool. 1. glodavac okruglastih ušiju i bez repa [argentinski ~; engleski ~] 2. majmun uska nosa koji živi u Africi i Aziji

prid. 〈G zámōrna; odr. zámōrnī, G zámōrnōg(a); ž. zámōrna, s. zámōrno; komp. zamòrnijī〉 1. koji zamara [zamorna vožnja; zamorno putovanje] 2. pren. koji dosađuje ili gnjavi [~ čovjek]; sin. naporan pren.

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zàmorīm, 3. l. mn. zàmorē, imp. zamòri, aor. zamòrih, prid. r. zamòrio, prid. t. zàmoren〉 dovesti do umora ili izazvati umor [~ djecu vježbanjem] • zamòriti se 〈povr.〉 postati umornim zbog kakva napora [Brzo smo se zamorili.; ~ se na putovanju]; vidski paranjak: zamarati

gl. svrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zamòtām, 3. l. mn. zamòtajū, imp. zamòtāj, aor. zamòtah, prid. r. zamòtao, prid. t. zȁmotān〉 1. obložiti što kakvom tkaninom ili papirom [~ kruh u krpu; ~ ribu u papir]; ant. odmotati 2. svijajući obuhvatiti sa svih strana [~ gazu oko noge]; ant. odmotati • zamòtati se 〈povr.〉 obaviti što oko sebe [~ se šalom]; sin. zaviti; Vidski parnjaci: zamatati, zamotavati

im. s. 〈G zamotávānja〉 usp. zamatanje

gl. nesvrš. prijel. 〈prez. 1. l. jd. zamòtāvām, 3. l. mn. zamotávajū, imp. zamòtāvāj, aor. zamotávah, imperf. zamòtāvāh, prid. r. zamotávao, prid. t. zamòtāvān〉 usp. zamatati